In Canada - “Dialogues in Montenegro”
We have just received a photo of the book Dialogues in Montenegro from Montreal, Canada, from the Mount Royal. What a view!
Dialogues in Montenegro read in Montreal. Photo credit: Marija Živković.
Its readers loved the humour and one of the dialogues they loved is the following.
Front desk.
“I’m wanting to get some documents.”
“Put that purse down, feel free.”
“Put that bag down, son, lean on the donkey.”
Dialogues in Montenegro, p. 169.
Special thanks for this photo and comments from up the mount! It coundn’t be a better environment for the photo of the book than the hills, mounts and mountains - a natural habitat of all the dialogues written in the book.
Ona
Ona
Ona hoda,
Nosi je vazduh,
Ona otvara jedan prostor
Čini ga više prisutnim.
•
Vazduh
Nastanjuju rijeke
Koje ne vidimo.
Ona je njihov okean.
•
Težina je u njoj
Tačno toliko
Da bi zemlja mogla
Da je zadrži.
•
Plašila bi se jedino
Svjetlosti suviše jake,
Jače od one
Koja otjelotvori njeno tijelo.
•
Ona ima drvo
Koje
Ćuti zbog nje.
•
Nosi
Dovoljno nježnosti
Da je može sakriti.
•
Ima glas ptica
Kad ih proljeće
Zabavlja.
•
Ona posjeduje
Ono što čini da gledamo
Vodu potoka koja teče
A da se nikad ne umorimo.
•
Njom se inspirišu
Cvijeće, korali,
Zore.
•
Na njoj
Čak crno
Postaje boja.
•
Ona čini da pjevaju
Linije njenog tijela
Po tlu koje sama stvara.
•
Ima zmijinu
Rastegljivost
I onoliko lukavstva
Koliko treba da postojimo.
•
Ona može isto
Biti ljutnja
Kao kad potok
Postane vodopad.
•
Ona zna
Da neće uvijek biti
Ista,
Ponaša se kao da hoće.
•
Ona je potreba
Koju ima misterija
Da se manifestuje.
•
Ona je spoj elemenata
Gdje ona osjeća
Da preko nje prelaze.
•
Ona hoda
Ka njenoj posvećenosti
Ono što je okružuje
Okruživaće je.
•
Kad je ona tu
Sijenka postaje sumrak.
•
Drvo je
Ukorijenjeno u zemlji,
Ona je ukorijenjena
U centru.
•
Ona nije toliko sigurna
U sebe,
Ponekad je
Njena moć nadvladava.
•
Kad ona reaguje
O njoj se sanja.
•
Uvijek u borbi,
Ali protiv čega?
Ni ona sama
Ne zna.
Nešto
Što traga prostorima
I hrani se
Svjetlošću.
•
Gdje god da hoda
To je njen put.
•
U njoj
Krive linije
Traže svoju perfekciju.
•
Gdje god da je
Ona može pričati
Kao izvori
U ponom drvetu.
•
Kad voda teče njom
Voda nalazi svoj izvor.
•
Da bi pokazala
Ljepotu dana,
Dovoljno je da se pojavi
Na prag vrata.
•
Ona je meso.
Ona je duh.
Ona je meso duha.
•
Njen pogled
Govori što ona misli
O svom unutrašnjem
O svom spoljašnjem.
•
Njene oči su nebeski svod.
One su takođe vulkani,
Obećavaju jednu sudbinu.
•
Njene trepavice su
Sjećanje
Na prve šume.
•
Njene ruke svjedoče
Kao latice
Oko kojih tumara opasnost.
•
Gdje je planina
Koja će imati strast
O kojoj su pričala njena koljena?
•
Njene grudi
Čuvaju tajnu,
Pozivajući
Tišinu.
One su ono što je
Najzemaljskije u njoj.
•
Kad ona voli
Cijela zemlja
Voli sa njom,
Kroz nju.
•
Da ona ne postoji
Kakvo bi bilo tvoje danas?
•
Ona sama
Čini branu
Napadima sa horizonta,
Da te oslobodi
Te hipoteke
Koja je uvijek tu.
•
Često
Njen pogled
Traži tvoju nevinost.
•
Njen osmijeh je
Plod saveza
Budućnosti
I planete.
•
Sunce
I mjesec zajedno,
Oltar
Planete.
•
Vidim je
Nagu na horizontu
Veličinu prirode,
Hoću reći
Stopalima na ravnici,
Glavom u zenitu.
Guillevic
Prepjev: Tijana Živaljević
Every verse / Svaki stih
Here comes a poem, a haiku from the unpublished collection of poems named Never touching the stone beach shore (p. 7).
-
every verse
is tenderness
that wins
and patience
is
full of
versesAuthor: Tijana Živaljević;
English translation: Ana Klikovac.
*
U nastavku slijedi pjesma, haiku iz neobjavljene zbirke pjesama Pontu ne dodiruješ (str. 7).
-
svaki stih
je nježnost
koja pobjeđuje
a strpljenje
je
puno
stihova
Autorka: Tijana Živaljević;
Prevoditeljka: Ana Klikovac.
Platon i dijalog
Sam Sokrat ništa nije napisao, ali smatra se da su sva Platonova djela sačuvana. Pored ,,Sokratove odbrane”, napisao je zbirku pisama i cijelih 35 filozofskih dijaloga. To što su ovi spisi sačuvani, itekako ima veze s tim što je Platon izvan Atine osnovao posebnu filozofsku školu. Nalazila se u jednom šumskom predjelu nazvanom po legendarnom grčkom junaku Akademu. Zato je Platonova filozofska škola dobila ime ,,Akademija”. Od tada je osnovano na hiljade ,,akademija” širom svijeta. Na Platonovoj Akademiji podučavala se filozofija, matematika i gimnastika, mada ,,podučavanje” možda i nije prava riječ. I na Platonovoj Akademiji najbitniji je bio živi razgovor. Dakle, dijalog nije slučajno postao Platonova forma pisanog izražavanja.
In Belgrade - “Dialogues in Montenegro”
A beautuful mum who is pregnant again read the book Dialogues in Montengro... She sent us the photo from their window on the West side of Belgrade together with the following words:
“Dear Tijana Živaljević, you wrote a book of beautiful miniatures, full of unreserved enthusiasm, witty charm and children's sparks. A touching, warm, recognizable, and yet undoubtedly unique view of "your" Montenegro, which reminds us to stop and listen to the sounds of everyday life, which do not have to be gloomy if we do not allow them so. Congratulations!”
Dialogues in Montenegro read in Belgrade.
Antologija poezije i proze cetinjskih stvaralaca
U toku je priprema Antologije poezije i proze cetinjskih stvaralaca. Hvala priređivačima na dragocjenom trudu. U nastavku je moj fragment.
- Odlomak iz knjige Dijalozi u Parizu (str. 181):
„Gdje živiš?“
„Živim sa bogatom porodicom u centru Pariza. Iznajmljuju sobu meni i jednom studentu sa Tajvana. To je šestočlana porodica: otac, majka i četvoro djece. Da, četvoro male djece. Imaju i zamak u Normandiji.“
„Ali zašto iznajmljuju sobe studentima u svom stanu ako su tako bogati?“
„Žele da im djeca žive u međunarodnoj atmosferi.“
- Odlomak iz knjige Dijalozi u Crnoj Gori (str. 155):
„Moram ti reći da nemam više strpljenja da se gledam s ljudima. Ako se ne slažu sa mnom – iznerviraju me, ako se slažu – onda se ja uzbudim.
U svakom slučaju – iscrpljujuće je. Šetam...“
„Kiša ne staje danima.“
„Ne smeta mi, ja volim cetinjske kiše. Sad me samo sjećanja oblijevaju, neprestana sjećanja. Valjda to tako ide oko sedamdesete.Ta raskrsnica više nije raskrsnica, to je cio jedan svijet. Kad pomjerim fotelju, to više nije fotelja, tu je ona sjedjela.“
- Pjesma iz zbirke Pontu ne dodiruješ (str. 37):
*
što se to
dešava
u kući
ili
što se to
ne
dešavada se kriješ
u kafanikafana
nije
lakašto se to
dešava
u kući
ili
što se to
ne
dešavada se kriješ
na ulicina tuđoj butini
na tuđem
aerodromuaerodrom
nije
lakvratio sam se
živio sam pakao
živio sam ljubavljubav nije tamo
gdje su me
vodili
Rue du Commerce - kratka priča
Rue du Commerce
Kad bi se našle, šetale bi ulicom Rue du Commerce. Nalazila se tačno između njenog i mog kvarta. Ako smo neraspoložene onda smo u trenerkama i noć je, samo gledamo izloge. Ako smo raspoložene, lijepo smo obučene i ulazimo u butike, drugarica uglavnom nešto nađe, ja rijetko. Odselile smo se. Ona na periferiju Pariza, ja u Crnu Goru. Kad se vratim u Pariz na nedjelju dana, obavezno pođem u Rue du Commerce, na terasu jednog jedinog bistroa u toj ulici. Sjela sam i svuda oko mene su uglavnom žene, ožednjale od traganja. Ja poručujem espreso i otvaram svesku. Pišem ćirilicom i to u kolonama. Mama je stalno savijala list A4 na pola i tako u kolonama objašnjavala zadatke iz matematike, papir se bolje iskoristi. To sam, nesvjesno, radila i ja sa riječima. ,,Izvinite što Vas prekidamo, Vi pišete?", pitale su me žene sa stola do. ,,Pišem", nasmijala sam se i odgovorila. ,,I mi pišemo", oči su htjele još da govore. ,,Stvarno? Što pišete?", nastavila sam na mom naučenom francuskom, nije ih zanimalo odakle je moj akcenat. ,,Poeziju. A Vi?", gledala je u moje kolone. ,,I ja pišem poeziju, ali ovo je samo dnevnik u kolonama, ova ulica mi je važna." Vidjele su da ne oslanjam tašnu na stolicu do, jasno im je. ,,Ja Vam zavidim. Mladi ste, niste ništa trgovali, pišete i uz sve to - čekate nekog. Ono što mi se ne sviđa je što on kasni, on čini da ga Vi čekate." ,,Je l' vidite onu osobu kod slova 'M'? To je on. On čeka da se mi ispričamo. Ja pišem poeziju, ali pišem i dijaloge." ,,Dijaloge? Kako to dijaloge? Što to znači? Hoćete li nam poslati? Hoćete li ovo zapisati?" ,,Hoću i poslaću Vam." ,,Onda zapišite i ovo - ja sam po profesiji neuropsihijatar i cijelog života sam pomagala ljudima. Moj suprug je slikar, cijelog života sam mu služila da bi on mogao da bude slikar. Prestala sam i sa radom i sa ugađanjem, jer... ja sam ta koja je cijelo vrijeme bila umjetnica. Sad pišem, ali, znate, kasno je. Umorila sam se." Nastavila sam da je gledam u oči i nisam izgovorila tu rečenicu, iz mog pogleda željela sam da uzme tu snagu. Izvadila sam iz tašne knjigu poezije Guillevica, mog omiljenog pjesnika, i poklonila joj. Nagnula se i lijepim rukopisom zapisala email. Hemijska je tanka, nova, ona koja se nosi svuda.
Brodsky: Rendez-vous sa zlom / Brodsky: Rendez-vous with evil
U nastavku slijedi govor pjesnika i esejiste Jozefa Brodskog generaciji 1984. godine na Williams Collegeu.
,,Dame i gospodo iz klase 1984.,
Bez obzira koliko ćete izabrati da budete smjeli ili oprezni, tokom svog života nužno ćete doći u neposredni, fizički dodir s onim što je poznato pod imenom Zlo. Ne mislim pritom na svojstva romana strave, već u najmanju ruku, na opipljivu društvenu stvarnost koja leži izvan vaše kontrole. Nikakva dobra narav ili lukavi proračuni ne mogu spriječiti ovaj susret. Zapravo, što ste proračunatiji i oprezniji, to je veća vjerovatnost za ovaj rendez-vous, i to su teže njegove posljedice. Struktura života je takva da onome što smatramo Zlim dopušta sveprisutnost, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što se Zlo često pojavljuje pod maskom dobra. Nikad ga nećete videti kako prelazi vaš prag i predstavlja se: »Zdravo! Ja sam Zlo«. Ovo, naravno, upućuje na njegovu drugu prirodu, ali utjeha koju iz toga opažanja možete dobiti ubrzo, kroz svoju učestalost, prelazi u dosadu.
Mudro bi stoga bilo sve vaše ideje o dobrome podvrgnuti što pomnijem ispitivanju, pročešljati cijelu vašu garderobu, kako biste vidjeli koja odjeća pristaje ovom strancu. To se, naravno, može pretvoriti u stalno zanimanje, a što bi bilo dobro. Iznenadili biste se koliko stvari koje smatrate svojima, i dobrima, bez ikakve prepravke divno stoji vašem neprijatelju. Možda se čak počnete pitati nije li on vaša slika u ogledalu, jer je najzanimljivija stvar u vezi sa Zlom upravo njegova posvemašnja ljudskost. Ništa se ne može iskrenuti i nositi naopačke tako lako kao nečija predstava o društvenoj pravdi, građanskoj savjesti, boljoj budućnosti, itd. Blago rečeno. Jedan od najsigurnijih znakova za uzbunu je broj onih koji dijele vaše mišljenje, i to ne toliko što jednodušnost ima sposobnost degeneracije u uniformnost, koliko zbog – u velikim brojkama implicitne – vjerovatnoće da je plemenitost osjećaja naprosto krivotvorena.
Na isti je način najsigurnija odbrana od Zla krajnji individualizam, originalnost mišljenja, mušičavost pa čak – ako hoćete – i ekscentričnost. To jest, nešto što se ne može glumiti, patvoriti, oponašati; nešto čime nije zadovoljan čak ni na ovo naviknut varalica. Nešto što se, drugim riječima, ne može podijeliti, isto kao što se ne može podijeliti ni vaša vlastita koža: čak ni s manjinom. Zlo je mamac za pouzdanost, sigurnost. Ono uvijek slijedi velike brojeve, čvrsti granit, ideološku čistoću, uvježbane armije i stabilne račune. Sklonost Zla prema ovakvim stvarima prvenstveno je u vezi s njegovom prirođenom nesigurnošću, no i ovo opažanje od male koristi je jednom kad Zlo pobijedi.
A što se tako često događa: u mnogim djelovima svijeta i u nama samima. Uzevši u obzir njegov opseg i intenzitet, uzevši u obzir naročito umor svih onih koji mu se opiru, Zlo danas možemo smatrati ne etičkom kategorijom već fenomenom koji se više ne mjeri česticama nego geografskim mapama. I otud razlog moga govora ovdje nema veze s vašom mladošću, neiskustvom i kretanjem u život. Ne, ovaj navodno čisti početak crn je od prljavštine i teško je povjerovati da će ga očistiti vaše sposobnosti ili volja. Svrha moga govora jednostavno je predložiti vam način otpora koji vam jednoga dana može korisno poslužiti; način koji će vam možda pomoći da iz susreta sa Zlom izađete bar manje uprljani, ako već ne i pobjedonosniji od svojih prethodnika. Imam na umu, naravno, poznatu taktiku okretanja drugog obraza.
Pretpostavljam da ste na ovaj ili onaj način svi čuli o interpretacijama ovog biblijskog stiha – interpretacijama Tolstoja, Gandija, Martina Lutera Kinga i drugih. Drugim riječima, pretpostavljam da vam je poznata zamisao o nenasilnom ili pasivnom otporu, čiji je glavni princip vraćanja zla dobrim, dakle, neodgovaranjem na isti način. Činjenica da je ovaj današnji svijet, takav kakav jeste, sugeriše da, u najmanju ruku, ova ideja nije univerzalno prihvaćena. Razlozi ove nepopularnosti dvostruki su. Prvo, nužni uslov za djelotvornost ovog koncepta jeste makar rubna demokratija. Upravo ovo nedostaje velikom dijelu našeg globusa. Drugo, to je »zdrav razum« koji žrtvi govori da je njen jedini dobitak, ako okrene drugi obraz i ne odgovori na zlo zlom, u najboljem slučaju moralna pobjeda – nešto prilično nematerijalno. Prirodno oklijevanje da još jedan deo svoga tijela izložite udarcu opravdano je sumnjom da ovakvo ponašanje samo potiče i uvećava Zlo; da protivnik moralnu pobjedu može zamijeniti za oprost.
Postoje i drugi, ozbiljniji razlozi za sumnju. Ako već prvi udarac nije žrtvi zamračio svijest, ona će možda uvidjeti da se okretanje drugog obraza svodi na manipulaciju napadačevim osjećajem krivice, da ne govorimo o njegovoj karmi. Moralna pobjeda tako uopšte ne mora biti moralnom, ne samo stoga što patnja često ima narcisoidan prizvuk, već i zato što žrtvu prikazuje kao osobu nadmoćniju, dakle i bolju od njezinog neprijatelja. Ipak, bez obzira koliko vaš neprijatelj bio zao, ključno je to što je on čovjek; i iako nesposoban druge voljeti kao samoga sebe, mi svejedno znamo da Zlo počinje kad jedan čovjek počne misliti da je bolji od drugih. (Zbog ovoga ste, na prvom mjestu, bili udareni po desnom obrazu.) U najboljem slučaju, tako, ono što možete dobiti kad neprijatelju okrenete drugi obraz zadovoljstvo je što ćete mu pokazati besciljnost njegove radnje. "Pogledaj", govori drugi obraz, "ono što udaraš samo je meso. To nisam ja. Ti ne možeš slomiti moju dušu". Nevolja s ovim stavom je, naravno, u tome što neprijatelj može prihvatiti izazov.
Pre dvadeset godina, u jednom od brojnih zatvora sjeverne Rusije, dogodila se sljedeća scena. U sedam sati ujutro, s praga širom otvorene ćelije, jedan se čuvar obratio osuđenicima riječima: "Građani! Kolektiv zatvorskih čuvara izaziva vas, zatvorenike, na socijalističku utakmicu u cijepanju drva iz dvorišta!" U tim krajevima nema centralnog grijanja, a lokalna policija globi sva okolna drvna preduzeća za desetinu njihovih proizvoda. U vrijeme koje opisujem, zatvorsko je dvorište ličilo na pravo stovarište drva: gomile na dva ili tri sprata, u poređenju s kojima se jednospratni kvadrat samog zatvora činio patuljastim. Potreba za cijepanjem bila je očita, iako je i prije bilo sličnih socijalističkih utakmicama. "A što ako odbijemo?" upitao je jedan zatvorenik. "U tom slučaju ništa od jela", glasio je odgovor.
Zatvorenicima su dodijelili śekire i sječa je počela. Vrijedno su radili i zatvorenici i čuvari pa su u podne svi bili iscrpljeni, posebno uvijek slabo hranjeni zatvorenici. Najavljen je odmor i ljudi su sjeli da jedu – svi osim onoga koji je postavio pitanje. On je nastavio zamahivati śekirom. I zatvorenici i čuvari šalili su se na njegov račun, nešto o Jevrejima koji su obično pametni ljudi dok ovaj ovdje… i tako dalje. Poslije odmora nastavili su s radom, iako nešto sporije. Do četiri sata, čuvari su prestali jer im je završila smjena; nešto kasnije stali su i zatvorenici. Onaj zatvorenik i dalje je zamahivao śekirom. Nekoliko puta su ga obije strane molile da prestane, ali on nije obraćao pažnju. Činilo se da je uhvatio određeni ritam koji nije želio kršiti; ili je to ritam bio uhvatio njega?
Ljudima je nalikovao na automat. Pet sati, šest sati, a śekira se i dalje micala gore-dolje. I čuvari i zatvorenici stali su ga pomno motriti i sarkastični izraz njihovih lica postupno je ustuknuo prvo pred čuđenjem, a onda pred strahom. U pola osam čovek je prestao, oteturao u svoju ćeliju i zaspao. Za ostatka njegovog boravka u tom zatvoru više nije bilo poziva na socijalistička takmičenja između čuvara i zatvorenika, iako se drvo i dalje gomilalo.
Pretpostavljam da je ovaj čovek mogao izdržati dvanaest sati neprekidnog cijepanja jer je bio mlad. Imao je dvadeset i četiri godine. Tek nešto stariji nego što ste vi sada. Međutim, mislim da je postojao još jedan razlog ovakvom njegovom ponašanju. Sasvim je moguće da je mladić – i baš zbog toga što je bio mlad – pamtio tekst Isusovog Govora na gori bolje od Tolstoja ili Gandija. Budući da je Sin Čovečji običavao govoriti u trijadama, mladić se možda prisjetio da stih o kojem smo govorili ne završava kod: ‟Naprotiv, udari li te ko po desnom obrazu, okreni mu i drugi‟, već se nastavlja: ‟ko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač. Ako te ko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije‟.
Citirani ovako, u cjelosti, stihovi se malo tiču nenasilnog ili pasivnog otpora, ili načela neodgovaranja istim i uzvraćanja na zlo dobrim. Značenje ovih stihova teško se može nazvati pasivnim, jer sugeriše da se Zlo može obesmisliti preterivanjem, umanjivanjem njegovih zahteva kroz opseg vaše poslušnosti, a koja tada smanjuje štetu. Ovakva stvar žrtvi dodjeljuje vrlo aktivnu ulogu, ulogu mentalnog napadača. Moguća pobeda ovde tako nije moralna već egzistencijalna. Drugi obraz ne pokreće neprijateljev osjećaj krivice (koji on lako može umiriti), već njegov razum i sposobnostima razotkriva besmisao cijelog poduhvata: kao što to čini svaka masovna proizvodnja.
Podsjećam vas da ovde ne govorimo o fer borbi. Govorimo o situacijama u kojima se čovek od samoga početka nalazi u beznadno neravnopravnom položaju, gde nema mogućnosti povratnog udarca, gde je prednost uvek na jednoj strani. Drugim riječima, govorimo o crnim trenucima života, kad osjećaj moralne nadmoći nad neprijateljem ne pruža nikakvu utjehu, i kad je neprijatelj otišao predaleko da bi se postidio ili zažalio nad napuštenim skrupulama, kad čovjek na raspolaganju ima samo vlastito lice, košulju, ogrtač i noge koje pješače.
U ovakvoj situaciji nema puno mjesta za taktiziranje. Zato bi okretanje drugog obraza trebalo biti vaša svjesna, hladna, promišljena odluka. Vaše šanse za pobjedu, ma kako male, zavise od toga da li znate što radite ili ne. Dok neprijatelju okrećete obraz, trebate znati da je to tek početak vašeg iskušenja, kao i onog stiha – te se trebate vidjeti kroz cijelu sekvencu, kroz sva tri stiha Govora na gori. U suprotnom će vas stih izdvojen iz konteksta ostaviti osakaćenima.
Utemeljiti etiku na krivo citiranom stihu znači prizivati udes, ili, opet, završiti kao mentalni malograđanin koji uživa konačnu udobnost: onu svojih uvjerenja. U oba slučaja (od kojih je zadnji, sa svojim članstvom u dobrotvornim organizacijama, najneprihvatljiviji), rezultat je prepuštanja terena Zlu, odloženo shvaćanje njegovih slabosti. Jer Zlo je, ponavljam, samo ljudsko. Etika utemeljena na ovom krivo citiranom stihu u postgandijevskoj Indiji nije promijenila ništa osim boje kože indijske Vlade. Gladnom je čovjeku svejedno zbog koga je gladan. Mislim da mu je čak draže ako je to zbog bijelog čovjeka pa makar zato što društveno zlo ima naizgled druge izvore pa ga je lakše otrpjeti nego ono vlastite rase. Kad je u pitanju odgovornost stranca, još uvek postoji nada, postoji fantazija.
Slično se dogodilo i u Rusiji poslije Tolstoja – etika utemeljena na izdvojenim stihovima potkopala je dobar dio narodne odlučnosti u sukobu s policijskom državom. Ono što je usledilo dobro je poznato: šezdeset godina nacionalnog okretanja drugog obraza pretvorilo je ovaj obraz u jednu golemu masnicu pa tako naša današnja država, umorna od nasilja, na njega jednostavno pljuje. Kao i na obraz svijeta. Drugim riječima, ako želite osvijetliti hrišćanstvo, ako Hristovo učenje želite prevesti u političke termine, potrebno vam je nešto više od pomodnog političkog foliranja: potreban vam je original – pa bar u mislima, ako već nije našao mjesta u vašem srcu. Budući da je Isus bio više božanski Duh nego dobar čovjek, kobno je guslati po njegovoj dobroti, a na račun njegove metafizike.
Moram priznati da mi je pomalo neugodno govoriti o ovim stvarima: okretanje ili neokretanje drugog obraza, na kraju krajeva, sasvim je lična odluka. Susret se uvijek odvija u situacijama jedan naprema jedan. Uvijek je u pitanju vaša koža, vaša košulja i vaš ogrtač, pješačiće vaše noge. Savjetovati, a kamoli poticati nekoga u vezi s takvim odukama, nije samo potpuno pogrešno, već i nepristojno. Sve što ja želim jeste izbrisati iz vaših glava kliše koji je povrijedio mnoge, a dao vrlo malo. Isto bih tako volio u vas usaditi ideju da, bez obzira na prednosti, niste pobijeđeni dok god imate svoju kožu, košulju, ogrtač i noge.
Postoji, međutim, još ozbiljniji razlog za neprijatnost pri javnom raspravljanju o ovakvim stvarima i on nije samo naš vlastiti prirodni otpor pri smatranju sebe potencijalnim žrtvama. Ne, to je prije puka trezvenost, koja čovjeka prisiljava da i u vama gleda moguće zločince, a pred potencijalnim neprijateljem otkriti tajnu borbe loša je strategija. Ono što čovjeka oslobađa optužbe za izdaju, ili, još gore, za projekciju taktičkog statusa quo u budućnosti, jeste nada da će žrtva uvijek razmišljati dosjetljivije, originalnije i preduzimljivije nego što će misliti napadač.
I otud šansa za njen trijumf.”
Joseph Brodsky
*
Here comes the speech of the poet and essayist Joseph Brodsky to the Williams College graduation class of 1984.
“Ladies and gentlemen,
No matter how daring or cautious you may choose to be, in the course of your life you are bound to come into direct physical contact with what’s known as Evil. I mean here not a property of the gothic novel but, to say the least, a palpable social reality that you in no way can control. No amount of good nature or cunning calculations will prevent this encounter. In fact, the more calculating, the more cautious you are, the greater is the likelihood of this rendezvous, the harder its impact. Such is the structure of life that what we regard as Evil is capable of a fairly ubiquitous presence if only because it tends to appear in the guise of good. You never see it crossing your threshold announcing itself: “Hi, I’m Evil!” That, of course, indicates its secondary nature, but the comfort one may derive from this observation gets dulled by its frequency.
The surest defense against Evil is extreme individualism, originality of thinking, whimsicality, even — if you will — eccentricity. That is, something that can’t be feigned, faked, imitated; something even a seasoned impostor couldn’t be happy with. Something, in other words, that can’t be shared, like your own skin — not even by a minority.
The fact that the world today is what it is suggests, to say the least, that this concept is far from being cherished universally. The reasons for its unpopularity are twofold. First, what is required for this concept to be put into effect is a margin of democracy. This is precisely what 86 percent of the globe lacks. Second, the common sense that tells a victim that his only gain in turning the other cheek and not responding in kind yields, at best, a moral victory, i.e., quite immaterial. The natural reluctance to expose yet another part of your body to a blow is justified by a suspicion that this sort of conduct only agitates and enhances Evil; that moral victory can be mistaken by the adversary for his impunity.
The moral victory itself may not be so moral after all, not only because suffering often has a narcissistic aspect to it, but also because it renders the victim superior, that is, better than his enemy. Yet no matter how evil your enemy is, the crucial thing is that he is human; and although incapable of loving another like ourselves, we nonetheless know that evil takes root when one man starts to think that he is better than another.
The meaning of these lines is anything but passive for it suggests that evil can be made absurd through excess; it suggests rendering evil absurd through dwarfing its demands with the volume of your compliance, which devalues the harm. This sort of thing puts a victim into a very active position, into the position of a mental aggressor. The victory that is possible here is not a moral but an existential one.
Ethics based on this faultily quoted verse have changed nothing in post-Gandhi India, save the color of its administration. From a hungry man’s point of view, though, it’s all the same who makes him hungry. I submit that he may even prefer a white man to be responsible for his sorry state if only because this way social evil may appear to come from elsewhere and may perhaps be less efficient than the suffering at the hand of his own kind. With an alien in charge, there is still room for hope, for fantasy.
Similarly in post-Tolstoy Russia, ethics based on this misquoted verse undermined a great deal of the nation’s resolve in confronting the police state. What has followed is known all too well: six decades of turning the other cheek transformed the face of the nation into one big bruise, so that the state today, weary of its violence, simply spits at that face. As well as at the face of the world.
I must admit that I feel somewhat uneasy talking about these things: because turning or not turning that other cheek is, after all, an extremely intimate affair. The encounter always occurs on a one-to-one basis. It’s always your skin, your coat and cloak, and it is your limbs that will have to do the walking. To advise, let alone to urge, anyone about the use of these properties is, if not entirely wrong, indecent. All I aspire to do here is to erase from your minds a cliché that harmed so many and yielded so little. I also would like to instill in you the idea that as long as you have your skin, coat, cloak, and limbs, you are not yet defeated, whatever the odds are.”
Joseph Brodsky
Posveta / Dedication
Knjiga Dijalozi u Crnoj Gori nije posvećena određenoj osobi ili osobama, već…
„Željezničkim stanicama i aerodromima – puni su zagrljaja, onih prije rastanka i onih uželjenih. Podsjete da smo samo ljubavi dužni i da je život: susret... i rastanak.”
Dijalozi u Crnoj Gori, str. 7.
*
The book Dialogues in Montenegro is not dedicated to a certain person or people, but to:
‘‘Railway stations and airports – they are filled with hugs, the ones you give when saying goodbye and the ones you rush to when coming back. They remind us that we owe everything to love, for life is after all: an encounter… and a separation.’’
Dialogues in Montenegro, p. 7.
In Sydney - ‘‘Dialogues in Montenegro’’
The English translation of the book Dialogues in Montenegro was proofread by Tijana Jovićević, Sorbonne laureate, who lives and creates in Paris. Tijana Jovićević did an impressively sophisticated and sharp job. However, we wanted to have the English version read by ‘another pair of eyes’ to make sure the flow of the language was perfect and we consulted the native speakers Miška Mandić and Luke Bacon living in Sydney, Australia. Special thanks for their quick reply with precious suggestions. Couple of months later, once the book Dialogues in Montenegro was published, we sent them the printed copy across the oceans and the seas. Here comes the photo from Sydney.
Dialogues in Montenegro in Sydney, Australia.
We are sharing one of the prose inserts they liked very much - one of the intercultural dialogues that we find in the book.
”In Montenegro, we never leave bread upside down.”
”Neither do we in France. The saying goes: you can't earn your bread by lying down on your back.”
”I'm not sure the origin is exactly the same.”Dialogues in Montenegro, (p. 160).
Pjesma u dijalogu / Dialogue poetry
‘Pjesmu u prozi’ možemo dosta često sresti, taj kratki književni oblik koji u sebi objedinjuje osobine poezije i proze, koje se u teoriji književnosti tradicionalno razmatraju kao odvojeni književni rodovi. U proučavanju poezije ‘pjesma u prozi’ obično se stavlja uz ‘slobodni stih’, jer, kao i on, znači modernistički pokušaj razgradnje tradicionalnih lirskih oblika.
A kako bi izgledala ‘pjesma u dijalogu’? Danas dijelimo primjer ‘pjesme u dijalogu’ iz neobjavljene zbirke pjesama Pontu ne dodiruješ.
-
što se to
dešava
u kući
ili
što se to
ne
dešavada se kriješ
u kafanikafana
nije
lakašto se to
dešava
u kući
ili
što se to
ne
dešavada se kriješ
na ulicina tuđoj butini
na tuđem
aerodromuaerodrom
nije
lakvratio sam se
živio sam pakao
živio sam ljubavljubav nije tamo
gdje su me
vodiliPontu ne dodiruješ, str. 37.
*
You surely know of ‘prose poetry’, a short literary form that combines the features of poetry and prose, which in literary theory are traditionally considered as separate literary genres. In the study of poetry, ‘prose poetry’ is usually placed next to the ‘free verse’, because, just like it, it means a modernist attempt to decompose traditional lyrical forms.
And what would a ‘dialogue poetry’ look like? Today we are sharing an example of a ‘dialogue poetry’ from an unpublished collection of poems named Never touching the stone beach shore.
-
what is it
happening
at home
or
what is it
not happeningwhich makes you hide
at the barthe bar
is not
easywhat is it
happening
at home
or
what
is it not
happeningwhich makes you hide
on the streeton a foreign thigh
on a foreign airport
airport
is not
easyI have returned
I lived in hell
I lived in lovelove is not where
they were
taking meNever touching the stone beach shore, (p.37).
English translation: Ana Klikovac.
Giljermo Arijaga - priče u fragmentima
Tokom jednog književnog festivala, upoznala sam pisca sa scene, koji, da bi me upoznao, nije ćaskao niti gledao u šake, pitao me je: Ima li nešto online što mogu pročitati od tebe? Moja knjiga se nije mogla pročitati online, ali jeste moja priča u fragmentima pod nazivom Kućne biblioteke. Na kraju narednog dana književnog festivala, rekao je: Ti pišeš u fragmentima. Znači čitala si sve južnoameričke pisce? To je taj uticaj? Nijesam čitala južnoameričke pisce. Pogledao me je i nakon kratke tišine rekao: Moraš pročitati Arijagu. Imate li izdanja Partizanske knjige u Crnoj Gori? Poslaću ti. To moraš pročitati. Ali tvoja priča… Ti govoriš neke strane jezike, osjeća se znanje drugih jezika u tvom jeziku. Prelijep je taj jezik.
Stigla je knjiga. Otkrivam svijet meksičkog pisca, scenariste i režisera, Giljerma Arijage. U pitanju je zbirka kratkih priča pod nazivom Retorno 201, na moje ogromno iznenađenje - priče su u fragmentima. Dijelim odlomke.
‘‘15
Danas sam se vratio iz lova i otkrio krpelja koji mi se zakačio za desnu potkoljenicu. Odlučio sam da ga sam iščupam.’’Giljermo Arijaga, Retorno 201, Ljubičasti ultimatum, str. 121.
*
‘‘Voda uvijek nosi u sebi neki znak. Kada sam noću plovio i kada je more bilo crno i samo se čuo zvuk vode koja je zapljuskivala pramac, ja sam znao da je to neki znak, znak koji nikada nisam uspio ili nisam htio da shvatim.’’
Giljermo Arijaga, Retorno 201, Nju Orleans, str. 55.
Svijet Giljerma Arijage iskazan u fragmentima je toliko mučan da podsjeća na slike ilegalnih i divljih borbi pasa iz njegovog filma Amores perros i traži posebnu snagu duha čitaoca… da kroz njega prođe. Na kraju tog filma je naznačeno da se životinjama na snimanju ništa nije desilo. Za Arijagine čitaoce - to teško može biti slučaj. Za razliku od svijeta knjige Retorno 201, svijet Dijaloga u Parizu i Dijaloga u Crnoj Gori, podsjeća na svijet magičnog realizma. Realizma - jer to nije izmaštan svijet, već prepis života, prepis stvarnih dijaloga, i magičnog - da. Taj način, eho tog svijeta, me doveo do još jednog južnoameričkog pisca, Eduarda Galeana, koji piše - u fragmentima.
Albahari o ‘kratkoj formi’
David Albahari jedan je od najznačajnijih savremenih književnika na prostoru Balkana. Njegova djela do sada su prevedena na osamnaest jezika, a pored pisanja, bavi se i prevođenjem sa engleskog jezika. Dobitnik je i nagrade ‘Balkanika’ tj. nagrade za najbolji roman na Balkanu, zahvaljujući romanu Mamac. Iako je i sam dobitnik nagrade za ‘formu romana’, pisanje u formi ‘jednog paragrafa’ smatra vrhuncem proze. To je izjavio u intervjuu za frankofoni portal koji je posvećen Balkanu, Le Courrier des Balkans (novembar, 2020.). Prenosimo citat:
‘L’écriture en un paragraphe constitue à mon avis le sommet de la prose. Ce doit être écrit de manière claire, précise, dans une langue épurée.’
*
‘Pisanje u jednom paragrafu predstavlja, po mom mišljenju, vrhunac proze. On mora biti napisan na čist, precizan način, na jednom pročišćenom jeziku.’
David Albahari, Le Courrier des Balkans
Iz njegove knjige Male priče (izdavač Čarobna knjiga, 2013.) izdvajamo priču pod nazivom Zaludan posao.
‘Već nekoliko godina, moj prijatelj pravi kućice za ptice. Pravi ih u raznim oblicima i bojama, od raznog materijala i u raznim veličinama. Obično ih stavlja na ravnu, široku podlogu koja se, kada je postavi na štap, pretvara u neprelaznu prepreku za mačku. I pored toga, međutim, ptice se ne odlučuju da ostanu u kućicama mog prijatelja. Provedu nekoliko dana, pokljucaju malo sjemena i onda odu. Nekada odu ujutru, nekada rano po podne, ponekad kasno uveče. Odjednom se samo čuje da se ne čuju, da ih nema. Ta tišina njihovog odsustva, kaže moj prijatelj, to je nešto najgore što je doživio u životu.’
David Albahari, Male priče, str. 32
U ovom trenutku dijelimo i jednu kratku priču iz Dijaloga:
*
„Imaš li kućnog ljubimca?“
„Imam ptice.“
„A... đe su ti kavezi?“
„Nema kaveza.“Dijalozi u Crnoj Gori, str. 16
Dok se pripovjedačna virtuoznost često pripisuje samo romanu, kao najpopularnijoj književnoj formi i u savremenoj literaturi, Albahari baca svjetlo na kratku formu, a o njoj piše i Giljermo Arijaga, mekscički pisac i scenarista. Dakle, sa Balkana, selimo se u Meksiko - u narednom članku. Mada geografija ovdje nije važna, pišemo o zajedničkom domu - literaturi.
In Mostar - “Dialogues in Montenegro”
The book Dialogues in Montenegro has arrived in Mostar (Bosnia & Herzegovina). Special thanks to Nina Bašić, who sent us the photo of the book together with the famous Old bridge protected by UNESCO. As any dialogue that connects two interlocutors, the bridge connects two shores - that is why we were thinking of including a bridge from Montenegro on the book cover, but we decided to make it more open. We love, once again, this photo where one river (Rijeka Crnojevića from the book cover) flows into the Neretva river, just as the art of words flows into the soul of its readers.
Thankful we are that the book Dialogues in Montenegro that promotes multiculturalism is read in a multicultural city of Mostar.
Dialogues in Montenegro read in Mostar.
Ursula Lengvin o otporu - o umjetnosti riječi
Iz govora Ursule Lengvin na 65. dodjeli Nacionalnih književnih nagrada u Njujorku, primajući nagradu za životno djelo i poseban doprinos američkoj književnosti, izdvajamo odlomak.
‘Znate, knjige nijesu samo roba. Motiv profita sa često kosi sa ciljevima umjetnosti. Mi živimo u kapitalizmu koji djeluje nepobjedivo. Ali takva su bila i božanska prava kraljeva. Ljudi mogu uspješno pružiti otpor svakom obliku ljudskog nasilja. Otpor i promjena često počinju u umjetnosti, a veoma često u našoj umjetnosti - umjetnosti riječi.’
Ursula Lengvin
U Dijlozima u Crnoj Gori na str. 12 nalazi se sljedeći dijalog:
*
„Ništa više nema da se otkrije. Puno sam toga prošao u životu, ništa me više ne inspiriše. Samo novac.“
„Jesi li otkrio univerzalni jezik?“
Može se reći da su Dijalozi u Crnoj Gori ‘otpor’ svemu onome što nam je svakodnevno servirano i nametnuto, iako su oni po trenutku nastanka ‘svakodnevni’ - ipak, dešavaju se uporedo sa agresijom politika, kapitalizma i medija. Dešavaju se kao otpor kroz umjetnost riječi. Dijalozi su i univerzalni jezik, ali, ipak, uvijek ostaje otvoreno pitanje: Da li nam se primaju?
Gistav Flober o ‘dijalogu’
U pismu napisanom Luizi Kole 1853. godine (u Kroaseu, u petak u ponoć), francuski pisac Gistav Flober piše o ‘dijalogu’:
‘Kako je teška stvar dijalog kad se na prvom mjestu želi da dijalog ima svoje obilježje! Opisivati dijalogom, a da time on ne bude manje živ, tačan i uvijek pribran, čak i kad ostaje svakidašnji, to je nešto čudovišno, i ja ne znam nikog ko je to učinio u jednoj knjizi. Dijaloge treba pisati stilom komedije, a pričati stilom epopeje.’
Gistav Flober, Pisma Luizi Kole
Stil komedije je bio neizbježan pri pisanju Dijaloga u Crnoj Gori, za razliku od Dijaloga u Parizu. Iako putujemo u Oslo, Abu Dabi ili Pariz, Dijalozi u Crnoj Gori su ipak ‘podlovćenski’ razgovori gdje je homor vektor našeg duha, naš način na koji čuvamo svoju slobodu. Međutim, trebalo ga je spasiti od efemernosti, uhvatiti, zaustaviti i arhivirati. U toj arhivi nema prašine, već naprotiv - oni nastavljaju svoj život.
Gistav Flober piše i o slobodi kratke forme, već tada, 1852. godine u jednom pismu:
‘Najljepša djela su ona u kojima ima najmanje sadržaja; što god je izraz bliže misli, što god se riječ više priljubi i nestane, utoliko je sve ljepše. Vjerujem da je budućnost umjetnosti na tim putevima. Time što postaje vješta, forma se tanji; napušta svaku obrednu krutost, svako pravilo, svaku mjeru; ostavlja epski spjev za ljubav romana, stih radi proze; ne zna ni za kakvo svoje pravovjerje, i slobodna je kao volja koja je stvara. Ovo oslobođenje od materijalnosti može se naći u svemu, i vlade su išle za njim, od istočnjačkih imperijalizama pa do budućih socijalizama.’
Gistav Flober, Pisma Luizi Kole
A mi smo tu, u 2020. godini, 168 godina nakon datuma na Floberovim pismima, i možemo čitati ljepotu kratke forme, pored ostalih i kad Albaharija, i posmatrati primjere humanosti ljevičarskog socijalizma, tada ‘budućeg’.
Norveški pisac o ‘dijalogu’
Norveški pisac Karl Ove Knausgård je napisao i peti tom pod nazivom Moja borba. Koliko bi svako od nas imao tomova? Broj vjerovatno nije važan, važno je nastaviti. U njegovom nastavku glavni lik, zapravo pisac sam, govori o ideji za svoj novi roman - govori o ‘dijalogu’. Ja sam tek u prvom tomu i nijesam naišla na taj paragraf, ali jeste draga Maja Milutinović, ljekarka i biohemičar koja živi u Beogradu. Poslala je odlomak, koji slijedi, kao i rečenicu: ‘Podsjetilo me na Dijaloge u Crnoj Gori i njihovu važnost.’
‘Ispričao sam joj o svojoj novoj ideji za roman. Prvo će se sastojati od različitih dijaloga, ljudi govore u raznoraznim okruženjima, u kafeima, autobusima, parkovima i tako dalje, svi razgovori se vode o najvažnijim stvarima u životu tih ljudi, dakle govore o nečem važnom, kao na primjer da je jedan upravo saznao da ima rak, ili je nećiji sin završio u zatvoru, možda zbog ubistva, ali onda rekao sam Petri - koja me je slušala ne gledajući me - ali onda se situacija u kojoj su se ti razgovori odigrali polako razotkriva. Jedan čovjek ih je snimao. A zašto je to uradio, pitao sam Petru, stvarno, zašto, odgovorila je, nasmešio sam se, nasmešila se, pa, upravo je u tome stvar, kazao sam. Naime, on je član jedne organizacije, ili radi za nju. U svim gradovima izvjesne veličine, ima ljudi koji rade za tu organizaciju, idu naokolo i snimaju razgovore ljudi, koji se zapisuju i negdje arhiviraju, i nije to od juče, već traje od pamtivijeka. Hoću da kažem da ima razgovora iz srednjeg vijeka i iz antike, hiljade i hiljade, i svi su na neki način suštinski važni za ljude koji su ih vodili.’
Karl Ove Knausgård
Interesantno je da je i ovog pisca, Karl Ove Knausgårda, privukla ta esencija koja je u pokretu - u razgovorima. Međutim, on je odmah pomislio na dramu u dijalozima - trenutak kad je neko saopštio da je bolestan ili kad je neko čuo zatvorsku presudu za svog sina - što je ipak i medijska vijest, nažalost, odnosno, medijsko meso. To je velika razlika u odnosu na Dijaloge u Crnoj Gori, koji bacaju svjetlost i arhiviraju dijaloge koji nikada ne bi završili u medijima, ne nose tu vrstu tragike, već pokazuju da se istine nalaze i u nježnosti.
Pisac Karl Ove Knausgårda takođe ima potrebu da ‘dijaloge’ i arhiviranje dijaloga smjesti u određenu radnju, da razotkriva okolnosti, da ih povezuje jednom organizacijom… što, svakako, može biti jako zanimljivo i atraktivno. Međutim, Dijalozi u Crnoj Gori su oslobođeni ‘fabule’, kao što je muzika Igora Stravinskog oslobođena harmonije, a jedina organizacija koja ih povezuje je - tok umjetnosti. Zato su riječi književne kritičarke Jovanke Vukanović tako precizne kada kažu da se Dijalozi u Crnoj Gori mogu definisati i kao ‘poetske minijature’, koje idu ka poeziji, ka samom nektaru.
Hvala Maji na ovom odlomku, koji je napomenuo važnost dijaloga i koji me naveo na poređenje i doveo do poezije, opet.
Prije snijega / Before the snow
Primili smo fotografije knjige sa samog sjevera Crne Gore, iz Nacionalnog parka Durmitor, tik pred snijeg. Ali, pored fotografija, stigla je i - priča… / We have received the photos from the very North of Montenegro, from the Durmitor National Park, just before the snow. But, apart from the photos, we have received - a story…
Vera Đerković, sjajna koleginica, posvećena planinarka i planinska vodičkinja, je napisala:
„Jednog januarskog dana, skitala sam sama Crnom Gorom, bez konkretnog plana i cilja - što inače ponekad radim, kada poželim da razbijem monotoniju života i otkrijem nove stvari, ali tako da se samo otvorim, hodam i pustim ih da mi same dođu. Bila sam na Cetinju. Slučajno, a ništa nije slučajno, upoznala sam jednu djevojku, koleginicu - turističkog vodiča. Ali, rekla je da piše knjigu…
Knjigu je pisala i napisala! A kroz knjigu putujete Crnom Gorom, ali i svijetom, na jedan potpuno neočekivan i neobičan način - a da se ne pomjerite sa fotelje, i upoznate ljude iz različitih krajeva zemlje kao da su tu, pred vama - a nikada ih niste sreli, niti im znate imena.
I, eto, baš ove godine kada su nam putovanja postala rjeđa, Tijana nas vodi na jedan sasvim drugačiji izlet - do najljepših krajeva Crne Gore, do naših duša, do suštine. Kao što je naša zemlja savršen sklad toplog juga i divljih litica sjevera, tako su i ‘Dijalozi’ neraskidivo povezali humor sa najdubljim i najiskrenijim osjećanjima, koja, nerijetko i iz straha od ranjivosti, krijemo od svijeta. Kao Crnogorci, zna se…”
Vera Đerković, a great colleague, dedicated mountaineer and mountain guide, wrote:
"One January day, I wandered alone in Montenegro, without a specific plan or goal - what I usually do when I want to break the monotony of everyday life and discover new things, in a way that I just open up, walk and let them come to me on their own pace. I was in Cetinje. By coincidence, and nothing is a coincidence, I met a girl, a colleague - a tour guide. But she said she was writing a book…
And she did finish it, she wrote the book! Through the book you travel through Montenegro, but also around the world, in a completely unexpected and unusual way - without moving from your chair, and you meet people from different parts of the country as if they were there, in front of you - and you have never met them or you know their names.
And, especially this year, when our travels have become less frequent, Tijana takes us on a completely different trip - to the most beautiful parts of Montenegro, to our souls, to the essence. Just as our country is a perfect harmony of the warm South and the wild cliffs of the North, so the ‘Dialogues’ firmly link the humor with the deepest and most sincere feelings, which, often out of fear of vulnerability, we hide from the world. As Montenegrins, it is known…"
Dialogues in Montenegro read in the Durmitor National Park. Veliko hvala, Vera! / Many thanks, Vera!
Fragment of a fragment - ‘‘Dialogues in Paris’’
Here comes the literary analysis essay about the book Dialogues in Paris. The author of the essay is Jovanka Vukanović, literary critic. English translation of the essay: Ljubica Slavković.
The book Dialogues in Paris by Tijana Zivaljevic is truly a great and pleasant surprise for the local and, I dare say, the regional contemporary literary practice. There reasons for this surprise are at least twofold.
Firstly, from the poetic perspective, Dialogues can hardly be reduced to one particular literary form, as they seem to convey characteristics of meditative and lyrical medallions, while featuring as a dramaturgical croquis of sorts. Ultimately, the variety of forms is combined into a carefully chosen lexical corpus, i.e. into a literary form, which, despite its reduced outline, offers numerous perspectives on the indisputably intensive intellectual and philosophical ruminations of the author.
Secondly, despite the fact that Dialogues are the author’s first book, they do not suffer from a beginner writer’s stylistic shortcomings – including inconsistency and insecurity in the structure, dissolutions in composition, vagueness in ideas, thematic generalisation, implausibility of motives, etc. Quite the contrary, they seem to convey the totality of experiences of the world. And what better image of the world than the city of Paris, as the world’s epicentre. A place where, for centuries, philosophical studies have been intercepted, have merged, integrated and synchronized with religious ideas, artistic visions, methodological innovations, political ideas and constitutional experiences. In short, she intertwines the fates of the common people with great ones, the known with the unknown. She portrays human life in all its complexity, contradictions, beauty and cosmic dimension.
And it is all nicely tucked in just a couple of lines, in a replica, or in an Aesopic narrative, phrased as a single question, or an unfinished sentence, deliberately inclining toward the enigmatic, the brevity of the current moment, the illusion of the reality.
And life is nothing but a fragment. Life as seen in its general, conceptual form. Our own little, short, quotidian, ephemeral lives are but a fragment of a fragment. Tijana Zivaljevic is aware of these truths, which she collected in her book, thereby not letting them wane. Bound together, they will voice a stronger message, their trace will be harder to erase, and we will therefore leave something behind for those who are to follow in our footsteps. They will be on the trail of our spirituality as well as our experiences. Whatever happens thereafter, whether it all stays as is, transforms or falls into oblivion is beyond our control.
What is surprising, above all, is the freedom and the courage of this literary endeavour of Tijana Zivaljevic. All that she “recorded” during her daily chats with friends in coffee shops, or with work colleagues during her stay in Paris was delicately filtered through a prism of dialogue, and then presented to the reader as either a profound matrix of life, or a word of advice, or even as refined wisdom from the ancient books, where we look to find the meaning of life.
Throughout her Dialogues, Tijana Zivaljevic demonstrates a realistic and diverse perception of life phenomena such as optimism, love, faith, disappointment, loneliness, alienation, fear, desire, longing for the unknown, and the need for the intimacy...
At the end of such an elaborate kaleidoscope of life, the author presents a maxim, as the inevitable expression of her creative vision: “There is always a question that does not allow completion”.
Jovanka Vukanović, literary critic
Dialogues in Paris, the first edition.
Intervju za RTV Budva - „Dijalozi u Crnoj Gori”
U nastavku je link sa intervjuom o Dijalozima u Crnoj Gori (minut 32.49). Prije njega su intervjui sa koleginicom, pjesnikinjom Ljubicom Petrović Kosor i kontrabasistom Vasilijem Gagović. Knjiga je podržana od strane Ministarstva kulture Crne Gore, kroz projekat ‘Živimo Kulturu’. Hvala novinarki Dušici Vugdelić.
RTV Budva, Gostovanja jutrom.
Tokom intervjua Dušica je pročitalja sljedeći dijalog:
Pandemija. Policija. Cetinje.
„Đe ste krenuli?“
„Do Brajića i nazad.“
„Što ćete u Brajiće?“
„Da vidimo more.“
„Imate li potvrdu?“
„Imamo potrebu.“
Dijalozi u Crnoj Gori (str. 229).