Ona

Ona


Ona hoda,

Nosi je vazduh,


Ona otvara jedan prostor

Čini ga više prisutnim.


Vazduh

Nastanjuju rijeke

Koje ne vidimo.


Ona je njihov okean.


Težina je u njoj

Tačno toliko

Da bi zemlja mogla

Da je zadrži.


Plašila bi se jedino

Svjetlosti suviše jake,


Jače od one

Koja otjelotvori njeno tijelo.


Ona ima drvo

Koje

Ćuti zbog nje.


Nosi

Dovoljno nježnosti

Da je može sakriti.


Ima glas ptica

Kad ih proljeće

Zabavlja.


Ona posjeduje

Ono što čini da gledamo


Vodu potoka koja teče

A da se nikad ne umorimo.


Njom se inspirišu


Cvijeće, korali,

Zore.


Na njoj

Čak crno

Postaje boja.


Ona čini da pjevaju

Linije njenog tijela

Po tlu koje sama stvara.


Ima zmijinu

Rastegljivost


I onoliko lukavstva

Koliko treba da postojimo.


Ona može isto

Biti ljutnja


Kao kad potok

Postane vodopad.


Ona zna

Da neće uvijek biti

Ista,


Ponaša se kao da hoće.


Ona je potreba

Koju ima misterija

Da se manifestuje.


Ona je spoj elemenata

Gdje ona osjeća

Da preko nje prelaze.


Ona hoda

Ka njenoj posvećenosti


Ono što je okružuje

Okruživaće je.


Kad je ona tu

Sijenka postaje sumrak.


Drvo je

Ukorijenjeno u zemlji,


Ona je ukorijenjena

U centru.


Ona nije toliko sigurna

U sebe,


Ponekad je

Njena moć nadvladava.


Kad ona reaguje

O njoj se sanja.


Uvijek u borbi,

Ali protiv čega?


Ni ona sama

Ne zna.


Nešto

Što traga prostorima


I hrani se

Svjetlošću.


Gdje god da hoda

To je njen put.


U njoj

Krive linije


Traže svoju perfekciju.


Gdje god da je

Ona može pričati


Kao izvori

U ponom drvetu.


Kad voda teče njom

Voda nalazi svoj izvor.


Da bi pokazala

Ljepotu dana,


Dovoljno je da se pojavi

Na prag vrata.


Ona je meso.

Ona je duh.


Ona je meso duha.


Njen pogled

Govori što ona misli


O svom unutrašnjem

O svom spoljašnjem.


Njene oči su nebeski svod.

One su takođe vulkani,


Obećavaju jednu sudbinu.


Njene trepavice su

Sjećanje

Na prve šume.


Njene ruke svjedoče

Kao latice

Oko kojih tumara opasnost.


Gdje je planina

Koja će imati strast

O kojoj su pričala njena koljena?


Njene grudi

Čuvaju tajnu,


Pozivajući

Tišinu.


One su ono što je

Najzemaljskije u njoj.


Kad ona voli

Cijela zemlja


Voli sa njom,

Kroz nju.


Da ona ne postoji

Kakvo bi bilo tvoje danas?


Ona sama

Čini branu

Napadima sa horizonta,


Da te oslobodi

Te hipoteke

Koja je uvijek tu.


Često

Njen pogled


Traži tvoju nevinost.


Njen osmijeh je

Plod saveza


Budućnosti

I planete.


Sunce

I mjesec zajedno,


Oltar

Planete.


Vidim je

Nagu na horizontu


Veličinu prirode,

Hoću reći


Stopalima na ravnici,

Glavom u zenitu.

Guillevic

Prepjev: Tijana Živaljević

Previous
Previous

In Canada - “Dialogues in Montenegro”

Next
Next

Every verse / Svaki stih