U vremenu ‘zveka’ - „Dijalozi u Crnoj Gori”
Džez muzičar, basista tj. ‘rijetko uho’ u našem okruženju, pročitao je Dijaloge u Crnoj Gori. Slijedi komentar.
„U ova smutna vremena, u vremenu ovog ‘zveka’, lijepo je imati priliku pročitati jednu ovakvu knjigu, knjigu koja uvijek bira ljubav naspram netolerancije i mržnje, znanje u odnosu na ignoraciju, urbani duh prije palanačkog. Autorka nam pokazuje kako pozitivistički pristup, u ma kakvom okruženju i svakodnevnici živjeli, ipak trijumfuje. Tijana Živaljević poput kakavog alhemičara, svijet iz uobičajenog sivila svakodnevnice pretvara u mjesto oslikano šarenim bojama optimizma. Dijalozi u Crnoj Gori su knjiga u kojoj se bezrezervno uživa i koja se čita iznova i iznova.”
In Oslo - “Dialogues in Montenegro”
The book Dialogues in Montenegro travelled to different cities so far. However, the following trip seems a bit different. Its ‘endemic readers’ in Oslo decided to go from one coffee to the other - it was a weekend after all. Thus, they were reading the book from one coffee place to the other… and the book made its tour around the city of Oslo. We’ve received the photos of these charming places on the North of our Europe.
Dialogues in Montenegro read in Oslo, Norway. Photo credit: Dragana Živaljević.
Warmth - “Dialogues in Montenegro”
Associate professor Deja Piletić, holding a PhD in Italian language and literature, is someone I’ve known since childhood. She read the book Dialogues in Montenegro and she drew the attention to the alchemy of optimism but, more importantly, she described the book in one single word - warmth.
Deja chose the following dialogue to underline the ‘‘power of words’’ and the ‘‘power of grandma’s words’’.
*
“I was four years old. Whatever I wore, my grandmother would tell me: Everything suits you! I'm forty now, I always remember those words.”
(Dialogues in Montenegro, p. 23)
Intervju objavljen u Pobjedi - O prevodu i prepjevu
U nastavku su odgovori na pitanja, čiji je dio objavljem u Pobjedi (novembar 2020.) zajedno sa rečenicama kolega: Milana Markovića, Vila Firta i Mirze Purića. Hvala novinarki Dragani Erjavšek.
Šta je to što prevod književnog djela čini dobrim, autentičnim i na koji način jedan prevodilac može da postigne da sačuva dosljedno autorov pečat?
Sačuvati auturov pečat pri samom prevođenju znači sačuvati poeziju tog književnog djela tj. sačuvati umjetnost. Sviđa mi se definicija da je prevođenje najintezivnije čitanje i to čitanje koje ne prelazi samo po površini, već zaranja duboko u tekst, kao u dubine mora, gdje se osjećaju struje. Umjetnost prevođenja je osjetiti te struje, taj tok i oživjeti ih na drugom jeziku. Prevodilac je, dakle, istovremeno i posrednik i umjetnik.
U kolikoj mjeri prevodioci smiju da budu prisutni u tuđem tekstu ili moraju biti posve nevidljivi?
Neko opšte mišljenje je da prevodioci treba da budu nevidljivi, ali svaki dobar prevod je svojevrsno koautorstvo. Prevodioci, prije svega, moraju donijeti jednu važnu odluku: da li žele da se približe autoru ili čitaocu. Podijeliću jedan, vjerujem interesantan, primjer. Pri prevođenju knjige Dijalozi u Crnoj Gori sa crnogorskog na engleski jezik, postojala je dilema da li u fusnotama objašnjavati čitaocima kakva je to bila ‘bitka na Vučjem dolu’, zatim što je to ‘turbo folk muzika’, ili gdje je to ‘Jezerski vrh’ itd. Međutim, sa takvim objašnjenjima, knjiga bi više poprimala karakter antropološkog štiva, da ne pretjeram i kažem - turističkog vodiča. Zato su se sa odlukom da se pri prevođenju treba približiti autoru - izbjegla sva dodatna objašnjenja za čitaoce i fokus je vraćen, gore pomenutoj, poeziji.
Koje su najčešće zamke u prevođenju poezije na strani jezik, a zatim i obrnuto?
Jako je interesantno da u našem jeziku postoji posebna riječ za prevod poezije sa jednog jezika na drugi, a to je prepjev. Dakle, sam naš jezik objašnjava da se poezija ne može prevesti, ona se može jedino prepjevati. Kada pri prepjevu naiđemo na neprevodivu riječ, a neprevodive riječi uglavnom oslikavaju kulturu izvornog jezika, dobijamo jedan od najtežih zadataka - koju riječ izabrati, a da se najbliže prenese značenje, kultura, slika, atmosfera i očuva muzika pjesme. Najtajanstvenije je, vjerujem, upravo to bavljenje muzikom.
Nekada su naši slavni pjesnici prevodili slavne pjesnike iz ostatka svijeta. Koliko neko ko prevodi poeziju mora da bude i sam pjesnička duša?
Nakon velikog truda kakav je prepjev, pjesmama se opet vraćamo, eventualno ih prerađujemo, tako da čitav osjećajni život ostane sačuvan i više od toga - da tok ostane sačuvan. Postavlja se pitanje da li neko ko sam nije doživio tok nastanka pjesme, može se baviti prepjevom tuđih tokova.
Kako spriječiti poplavu loših prevoda koji nam nerijetko dolaze do ruke i da li postoje prevodilačka društva koja se bave tim temama?
Baš sam na tu temu skoro razgovarala sa prof. dr Jasnom Tatar-Anđelić, koja je profesorica francuskog jezika i književnosti na Univerzitetu Crne Gore i akreditovana prevoditeljka pri EU institucijama. Prevodilačka društva se time ne bave, tržište je slobodno. To je kao da se pitamo kako spriječiti tabloide ili reality emisije. Odgovor je samo kulturnim uzdizanjem, osvješćivanjem. Međutim, skrenula bih pažnju na odgovornost izdavača za kvalitet prevoda. Na ozbiljnim izdavačkim tržištima to se kontroliše - i ko prevodi i kako to čini. Vrlo često pisci sarađuju sa svojom prevodiocima na druge jezike koji su provjerenih referenci i kvaliteta. A udruženja književnih prevodilaca primaju članove na osnovu preciznih kriterijuma i samo njih zastupaju.
“Dialogues in Montenegro” à Paris
Today is a new lockdown cycle à Paris. It’s not very mystic, poetic or chic atmosphere. It’s a hard time for this city and for my friends living there. Fortunately, my Peace Piece has arrived in their hands on time.
With palets bretons.
Now a piece of one home library.
And another one.
We cannot travel, but the books can - “Dialogues in Montenegro”
Witnessing the time of pandemics, we all have our own way of coping with it ot at least we are looking for one. One of the constraints is that it is very difficult for us to travel or, in most cases, not possible at all. However, the books can easily travel. Here are some photos of Dialogues that have just arrived in different metropolises. Thankful I am.
In Paris (October 2020).
In Brussels (October, 2020).
In New York (October, 2020).
Unpublished fragments - “Dialogues in Montenegro”
Today the book Dialogues in Montenegro is published and supported by the Ministry of culture of Montenegro. It all looks so easy today - the book travels through Montenegro and a bit around the world. But the process of noting down different dialogues was very long - it lasted for six years (2014-2020). As it is for any author, it is not only the time it takes for a book to be born, but also the obstacles it has to survive. During the process of selecting the dialogues that lasted for six months, I came across a fragment that we decided not to publish, but it reflects that journey of moving forward. Here it comes.
I was told, You can't publish another book like this. You can't write magical realism. You can't write. You can't move to Cetinje. You can't move anymore. Just like a boat, I was going forward and I looked at all those phrases as the waves I was leaving behind. I met other boats. They were doing the same.
Another prose insert I found that we decided not to publish happened in Cetinje. I am based again in Cetinje since 2016, but I was travelling all the time as it was part of my job, but also, part of my quest. When I saw that new dialogues are slowly coming up and that I keep noting them down, I decided to make a collection of stories from the whole territory of Montenegro, which means that all cities and all national parks are in, including the ones that are far away such as Ulcinj, Plav, Pljevlja, Herceg Novi, etc. The following unpublished dialogue illustrates it a bit.
"Are you in Cetinje?"
"I am always on the road Cetinje-Podgorica-the coast."
"When I see the smoke from your chimney, I know you're here."
That’s how my neighbors and postman knew if I was at home or not. To lit up the fire in the fireplace was a new thing to me. I thought it was a piece of cake, but it wasn’t. I learned about different types of wood, their storage, their angles in the fireplace… and the winds too. By moving back to Cetinje, to our ground house, I also had to learn that I may have uninvited guests such as - a squirrel under the roof. So I had to make a trap and then let it go. That was not easy either. Here comes an unpublished story with my friends.
“Did you catch the squirrel?”
“No, I didn’t. I put some pieces of apples in the trap. Maybe I should add some nuts?“
“Tijana, squirrel doesn’t need a buffet.“
As I am a big fan of music (and I consider music the art of all arts), I decided to play some classical music to the squirrel - maybe it will be distracted by it and leave the under-roof world. After couple of days of Igor Stravinsky’s music… there was no sound of the squirrel. I explained to my friends - Stravinsky made it run away. They understood well, Stravinsky would make them run away too. Problem solved, one obstacle on the way - solved too.
Today, Boka Bay, Montenegro.
We do not like distances - “Dialogues in Montenegro”
One of my precious colleagues, Radmila Ristić, lives in Nikšić today. She is a laureate of two University diplomas - French language & literature and Yugoslavian languages & literature. Our love for language and, more than that, our interest in Yugoslavian cultures and the French one - have always been our topic.
Today, finally, she received a copy of the book Dialogues in Montenegro. Here comes our little exchange.
- I read it all in one breath. From the moment the postman rang the doorbell till now, I traveled through Montenegro. An interesting journey. Words - guides, dialects - landscapes, content - mentalities. The choice of ‘less is more’ seems to remind us of the proverbial utterance in Montenegro. Small Montenegro, small distances - we do not like distances, none of them. We touch while we talk, we peek into the smile, we look into each other's eyes. In two words, a lot of love and respect. What was missing, you added it. Everything is interlinked and it keeps the attention firmly until the end. Congratulations!
- You wrote what no one has written about the Dialogues before, "we do not like distances". And that is exactly what the Dialogues, I believe, are, “a note about love and respect”. And a reminder too - why we love Montenegro and why we love humanity in general.
- The beauty of communication in a small country is that conversations between us are mostly free of formalities, and therefore distance. Immediacy is felt through your dialogues, and it is so attractive. I don't want to resist it. I think it is our wealth, which shines on those we turn to.
Dialogues in Montenengro delivered to Nikšić.
Writer’s choice of dialogues - “Dialogues in Montenegro”
Writer Nedžad Ibrahimović, holding a PhD in literature, is also a poet, literary and film critic, scenarist and author of documentaries. He wanted to describe the artistic value of the Dialogues in Montenegro in one single word and he chose it carefully. “Dialogues in Montenegro are refreshing”, he wrote.
Here comes a selection of dialogues (and a photo) he chose to share with his friends.
*
“I’m sleepy, I can barely see straight.”
“Why?”
“I got up early to water my mother’s flowers. She’s not here.”
*
“I’m a musician, but I’ve been diving for years.”
“I can only imagine everything you must see underwater.”
“It’s not just what I see, but because of the work I do, I like that silence.”
*
“Have your things arrived back home?”
“Yes, the orchids from the USA also arrived in my mother’s container. It would have been better if she had taken care of me like she did those orchids. I would be a ray of sunshine today.”
*
The children are walking along the border that separates two plots. The girl removes her bangs, moves in slow, big steps, and says: Take a video of me walking on the bridge! Her brother is filming her and waiting for his turn. The border has become a bridge.
Photo: Cetinje, Montenegro.
It is interesting that Nedžad’s novel Encapsulated bodies itself in mentioned in the book Dialogues in Montenegro in a prose insert that is especially important to me, as childhood is important to any of us. Here comes that dialogue (p.147).
“I didn’t know you were an art collector.”
“I am. I have one painting made by Dado Đurić too. I love Montenegrin painters.”
“You know that in an interview, Dado asked the question: Do we ever grow out of childhood? And Nedžad Ibrahimović wrote the novel Encapsulated Bodies. In Montenegro, one evening Nedžad explained the title - we are all like Russian Matryoshka dolls: a small doll (childhood); in a slightly larger doll (high school), itself in an even bigger one (studies); and so on.”
“That’s why I like Dado. His art isn’t about technical skill, but what emerges from that smallest, first doll: his childhood.”
This post may be an example of solidarity and intellectual support between two authors - that is, as we know, very rare today.
„Kućne biblioteke” - priča objavljena u časopisu za književnost i kulturu Ars
U nastavku je priča u fragmentima: Kućne biblioteke, koja je oblikovana tokom radionica kreativnog pisanja, koje je 2016. vodio pisac Ognjen Spahić u Zetskom domu na Cetinju. Kasnije, 2017., priča je objavljena u časopisu za književnost i kulturu Ars.
*
Tijana Živaljević: Kućne biblioteke
1.
Koncertni klavir njegove babe zauzima centralno mjesto u kući u Provansi. Stepenik ispod je kamin, lijevo je trpezarija, desno je tamno braon garnitura i biblioteka. Među knjigama je i album. Listamo zajedno. Nailazimo na fotografiju njegove majke, koja gola leži na pramcu broda. Sasvim smireno kaže: ,,Ovo je majka. Bila je lijepa kad je bila mlada.”
2.
Odselio se od roditelja, ali nije preselio knjige. Svratila sam do njega nakon posla i na stolu vidjela desetak knjiga. Novim naslovima se snabdijevao od svog najboljeg druga, pjesnika, čije pamučne, ležerne majce dugih rukava i konjake finansira majka. Prva knjiga je bila ,,Pičke”. ,,Pičke?” ,,Pa da. Uzeh i nju. Dobra je. Prva je o toploj pički ciganke. Čekaj da ti je pročitam.” Želudačna kisjelina i ja slušamo priču.
3.
,,Živjeli smo blizu Zetskog doma. Bacio bih pogled na krov do. Ako je mokar – ostajem kući, ako je suv – idem da se igram. U policama je bio samo tom Dostojevskog i tom Tolstoja, za druge kulture dugo nijesam znao.”
4.
Njujorška soba od petnaest kvadrata i devet stotina dolara mjesečno. Dvije visoke, bijele police sa knjigama o fotografiji. ,,Nemam kad da ih čitam, ja ih skupljam.”
5.
Prašina je uredno očišćena sa praznih polica od stakla. Samo na ćošku jedne su ključevi od kola, a na početku druge je jedini naslov ,,Danica”. Kćerka se zove Danica.
6.
Njeni tanjiri su crni. Tepih je crn. Police su crne. Knjige su netaknute. Zavjese su debele. Sudopera je začepljenja. Štikle su izglođane. Fioka je puna drečavih lakova za nokte.
7.
Uzimam voz Antverpen – Brisel. U Briselu uzimam metro i konačne stižem do te knjižare. Ulazim unutra. Enterijer je zabavan, ali skreće pažnju sa knjiga. Istražujem i nalazim Stiglitza, Guillevica, Michauxa i to sve na francuskom. Držim ih čvrsto pri sebi, mirišem ih. Plaćam na kasi i dobijam debelu, providnu kesu. Već ih zamišljam u mojoj biblioteci, u krevetu, na podu. Metroom se vraćam na glavnu željezničku stanicu. Prije povratka u Antverpen, tu ću se sresti sa bivšim kolegom iz Evropske komisije, intelektualcem na visokoj funkciji. Još nismo ni kafu poručili, ja ne mogu da sakrijem oduševljenje i pokazujem mu knjigu po knjigu. On odgovara: ,,Hvala ti, hvala ti.”
8.
Uzela bih jednu Fromovu knjigu iz đedove biblioteke. Ne znam koga da pitam. Ðed je umro. Baba je progovorila.
9.
Sve sam preselila iz Pariza, ostao mi je samo jedan kofer knjiga. Uzimam ga i vučem metroima do Gare de Lyon. Vraćam se vozom, javila sam mu. Dogovorili smo se da popijemo kafu na željezničkoj stanici. Uvijek kad me je čekao imala sam barem jedan kofer sa sobom i to ga je nerviralo. Imao je osjećaj kao da je on prolazna stanica, nije vjerovao da je on bio moj najvažniji ulaz i izlaz. Izlazim iz voza. Srijećemo se prvi put poslije tri godine. Prvo što mi je rekao bilo je: ,,Promijenila si parfem.”
10.
Malo se pogrbila; dobila je oblinu viška; češće ćuti nego priča; nesvjesno trlja ivicu palca; odavno nije nalakirala nokte u crveno; u društvu je u pozi opreznog grča; radije sjedi i gleda kroz prozor, nego objašnjava povoljnosti te-i-te kreditne kartice. Oni povisuju ton; ljute se što ne cijeni sebe; drže treba-da govore; forsiraju je na pop koncert; kritikuju je što je kućna biblioteka prašnjava. Ona želi da je zagrle… duže od jedne sekunde. Želi da joj kažu da joj je lijepa gornja usna kad se smije; da razumiju da nekad naiđe breme koje je teže od nje; da joj kažu da samo ona umije da primijeti taj detalj u izgrebanom liftu; da je povedu na baš tu terasu, nema veze što joj se ne nose naočare; da imaju povjerenja da ona zna najbolje kako očistiti crnilo podruma. To se neće desiti. Sama je u podrumu. Riba. Nazire se čisti beton.
11.
Kuća je nekoliko puta pljačkana. Do sad nije dirana biblioteka, ali ovog puta su nestala dva ,,Gorska vijenca” u kožnim povezima. Stari budvanski recepti su i dalje tu, ko bi uzeo kesu za zamrzivač punu žutih listica. Otvaram je. Čitam i ne pratim procedure, pratim jezik i mjere. ,,Gratana kora od limuna”, ,,vezica petrusimena”, ,,dvije špice češnjaka”, ,,kvarat ipo mlijeka”, ,,prst ulja”, ,,sve izmiješaj i pravi štručicu”. Odlučila sam, napraviću tortu ,,Umberto”. Volim dodir brašna i miris vanile. Ne znam da li kolače pravim zbog dodira ili utjehe. Gotova je. On neće da proba, ne jede bijeli šećer. Ona neće, ne jede bijelo brašno. Oni ne smiju, ne jedu mast. Netaknuta korica polako postaje tvrda.
12.
,,Diplomata je pa kapiram da ne može da seli knjige iz grada u grad gdje je pošalju na misiju. Svuda sam je po stanu. Inače, ja ne mogu da jebem ženu ako vidim da nema biblioteku.”
13.
,,Znam da ste se tek uselili, ali pošto si pisac, čudno mi je da ne vidim ni jednu policu s knjigama.” ,,Hoću da napravim prave police za knjige, lijepo zatvorene staklom, tako da ih čuvaju. Neću ja neke obične iverice. Knjige zaslužuju da budu izložene i pravilno sačuvane. Ali trenutno nemam novca za to, to košta.” ,,Gdje su ti sada?” ,,U kesama u podrumu.”
14.
Očistila sam đon od prašine, prevrnuta koža postane suviše klizava. Sad su spremne za parket SKC-a. Spakovala sam i čudne vrećasto-uske pantalone, savršene su za tango. Daju slobodu u kukovima, a stopala su jasno vidljiva, spremna za brze pokrete sekade. Stižem i idem direktno u salu za radionice. Kad se sve završi, spavaću kod kumova. Do jedan će sigurno biti gotovo. Plesali smo do sedam ujutro. Obula sam starke. U jednoj ruci nosim platnenu vrećicu sa štiklama, u drugoj torbu. Osjećam svako ispupčenje pod nogama. Beograđani jure na posao. Mi sporim pokretima idemo ka svojim kumovima, prijateljima, rent-a-stan sobama, ljubavnicima. Ulazim i čeka me uredno namješten bračni krevet. Kumovi su spavali na kauču. Ne mogu da zaspim, još treperim od violine i zagrljaja. Znam, uzeću knjigu iz njihove biblioteke i smiriće me. Ne vidim knjige nigdje. Zovem kumu na telefon: “Gdje vam je ona biblioteka? Uzela bih nešto da čitam.” “Mi krijemo knjige. Kradu nam ih. Vidjećeš jedan ključ u pepeljari. Plakar je u potkrovlju.”
15.
Kraći bademantil ostaje meni. Duži ide njemu. Papuče tridesetdevet stavljam u cipelar. Četrdesettri njemu. Kako ću sa slikama? Ne znam. Svijećnjaci ostaju meni. Sve od Miles Davisa njemu. Čaše za vino – tu. Norveški nož – tamo. Platnene vrećice sa lavandom – u ormar. Kravata – u kofer. Globus – meni. Maneken za crtanje – njemu. Cvijeće – pored prozora. Glina – u kofer. Biblioteka. Karver ostaje meni. Kotler ide njemu. Mirišem besmisao. Kontejner je blizu. Bacam treću turu. Na biciklo odlazi globus.
16.
Kao arheolog u napuštenoj kući, uzimam u ruke knjigu ,,Jelena Savojska”. Po posveti vidim da je bila poklonjena, pa vraćena majci u ruke, ipak je nju najviše zanimala. Među knjigama na ormaru je i keramička skulptura koja liči na rad Klodel, komad starog srebra, mesingani okviri za slike. U ormaru su bunda, svilene ešarpe iz Liona, bijela vunica ,,Tetovo, Jugoslavija” i pokvareni radio. Nije mi ispričala priču ni o jednom od ovih predmeta, samo sam osjećala eleganciju u njenom izgledu i pokretu, kao i njene strahom obavijene tišine. Majka je umrla. Ja treba da odlučim što baciti, što sačuvati.
Intervju objavljen u Cetinjskom listu - „Dijalozi u Crnoj Gori”
U nastavku je intervju objavljen na portalu Cetinjski list (oktobar, 2020.). Hvala novinarki Mariji Todorović.
*
Dijalozi nijesu plod imaginacije, već prepis života
Književnica Tijana Živaljević koja je nedavno promovisala svoju drugu knjigu Dijalozi u Crnoj Gori u intervjuu za portal Cetinjski list ističe da je u njenoj knjizi pretočena poetika svakodnevnog života i to kroz dijaloge tj. isječke iz stvarnih razgovora, koji su tu poeziju zaustavili, fiksirali u vremenu, izdigli je iznad efemernosti. Prema njenim riječima, Dijalozi u Crnoj Gori pružaju čitaocu novo čitalačko iskustvo koje će učiniti da tu poeziju sami osjete.
RTV Cetinje: Možete li nam otkriti kako je tekao proces stvaranja knjige Dijalozi u Crnoj Gori?
Dok sam živjela u Parizu napisala sam knjigu Dijalozi u Parizu i kada sam se vratila iz Francuske u Crnu Goru nastavila sam da zapisujem dijaloge. Proces pisanja Dijaloga u Crnoj Gori je trajao šest godina i danas knjiga, koju držite u rukama, je cjelina od 230 dijaloga, koja je dobila podršku Ministarstva kulture kroz projekat Živimo kulturu. Kada čujem svoje objašnjenje knjige djeluje mi vrlo matematički - ne može se objasniti taj udio čuda u pisanju. Mogu samo pozvati čitaoce na novo čitalačko iskustvo koje će učiniti da ga oni sami, nadam se, osjete.
RTV Cetinje: Prilikom odabira dijaloga koji su objavljeni u Vašoj knjizi, čime ste se rukovodili?
Sami taj proces izbora dijaloga je trajao šest mjeseci. Nije bilo moguće raditi svakog dana, jer za taj rad, i uopšte za rad na tekstu, potrebno je doći do određenog stanja duha. Kriterijumi su nevidljivi, neopipljivi, pa se za određene dijaloge trebalo izboriti tj. izvući argumente na prilično neobičan način.
RTV Cetinje: Interesantno je da baš u tom primjeru, koji ste mi pokazali, stoji riječ mikrokosmos, koju koristi i recezentkinja Jovanka Vukanović u osvrtu koji se nalazi na kraju Vaše knjige. Da li je ipak samo nama u Crnoj Gori ta riječ tako prirodna?
Hvala Vam na tom zapažanju. Sigurno da ne možemo proći bez posljedica ako svakoga dana ili svakoga vikenda gledamo mauzolej na Jezerskom vrhu. Njena i moja prva asocijacija jeste prije svega djelo Luča mikrokozma. Ta riječ, dakle, postaje dio našeg vokabulara i slika uzvišenost, tajanstvenost i poštovanje. Voljela bih ako bi ovaj intervju pobudio čitaoce da se baš Luči vraćaju, da je izvade iz kućnih biblioteka i iznova čitaju.
RTV Cetinje: Takođe, primjećujem da su Vam kućne biblioteke jako važne. Vaša priča u fragmentima, koja je objavljena u časopisu za književnost i kulturu Ars, nosi naziv Kućne biblioteke. Zašto je to tako?
Mislim da se najbolji odgovor krije u toj priči, koja se lako može naći i pročitati online. Ono što bih dodala jeste da sam u Parizu vrlo često primjećivala bijele kućne biblioteke i to me je kopkalo - kako nečije knjige mogu biti samo bijele. Naše kućne biblioteke na Balkanu su uvijek šarene. Obećavam da ću o tome napisati još jednu priču.
RTV Cetinje: Pariz… neizostavni dio Vašeg svijeta. Prvu knjigu ste napisali u Parizu, drugu u Crnoj Gori. Na promocijama u Parizu su Vas predstavljali kao nekog ko je završio magistarska istraživanja u Francuskoj, ali Vi ste, istina neformalno, i doktorirali - poznajete Pariz. Kako se nosite sa svim tim identitetima?
Kad se vraćam Parizu na neđelju dana ili malo duže, uvijek me vide kao, prije svega, Crnogorku. Kad sam u Crnoj Gori, vole da mi kažu da sam kao Francuskinja. I jedno i drugo su za mene komplimenti, a to će najbolje ilustrovati dva dijaloga iz knjige. Svako ko je živio ili živi van Crne Gore dobro poznaje taj osjećaj drveta, gdje smo i korijen i krošnja istovremeno, ne samo korijen. Prozni insert na 157. strani:
„Viđi mi je, kakva mi je, prava Francuskinja! Ko bi rekao da je rasla ovđe u krš i drače.“
„Krije ona u toj tašni asteriksov napitak.“
Zatim na 226. strani:
Putnici.
„Ti si Crnogorka?“
„Jesam.“
„Ja nikad ranije nisam upoznao jednu Crnogorku.“
„Znam, mi smo rijetke.“
RTV Cetinje: Posljednja dva dijaloga koja ste naveli govore o Vašem kulturnom identitetu, ali ne na ozbiljan i apokaliptičan način, već uz puno humora. I druge teme, čak i kritike, prenosite kroz humor. Kako Vam uspijeva da održavate tu zdravu distancu?
Kao što znate, Dijalozi nijesu plod imaginacije. Svi dijalozi su se zaista desili, izgovorili u svakodnevnom životu, a ja sam ih zapisala. Zato kažemo da su Dijalozi ‘destilat stvarnog razgovora’ ili ‘prepis života’. Dakle, ta zdrava distanca postoji u našem društvu i ja sam je upravo kroz te verbalne bravure, uslovno rečeno, fotografisala.
RTV Cetinje: Književna kritičarka Jovanka Vukanović piše o toj temi u Vašoj knjizi: ‘Pojam identitetskog zasvođenja, onakav kakvog ga u svojoj idejnoj projekciji dožovljava Tijana Živaljević, daleko je od svake statike i dovršenosti upravo iz razloga što se čovjekov personalitet, u principu, ostvaruje kroz bezgranične mogućnosti kreativnog djelanja i njegovih permanentnih inovacija, i što je imaginacija, od ljudskog postojanja, bila i ostala čovjekova nepotkupljiva vodilja.’ Da li se slažete sa njenom analizom?
Slažem se i o tom mozaiku koji nazivamo identitet može se još puno pisati, ali ja ću sebi dozvoliti da skrenem pažnju na poetiku Dijaloga tj. poetiku u svakodnevnom životu. To je tema koja, vjerujem, teče kroz sve Dijaloge. Poezija nema lice i nema identitet, zato je to moja omiljena tema.
RTV Cetinje: Ta poetika je u presi dijaloga tj. u Vašoj poetskoj minijaturi. Karakteriše je haiku svedenost, humor, kolokvijalno i univerzalno istovremeno, i - igra. Da li možete podijeliti s nama jedan od dijaloga koj se desio na Cetinju?
U knjizi ima više dijaloga koji su se desili na Cetinju. Jedan primjer je na strani 17.
„Sjećam se da ste bili jedini gospodin na Cetinju, koji je nosio maramu ispod kragne košulje.“
„Jesam. To je marama moga oca. Nosio sam je stalno. Kako je svila pucala po rubovima, tako sam je ja pomjerao. Sad više ne mogu da je nosim, izgleda kao zastava sa Vučjega dola.“
RTV Cetinje: Upravo prof. dr Jasna Tatar-Anđelić, naša sugrađanka, u svom osvrtu skreće pažnju na tu isprepletanost istorije i modernosti koju nalazimo u Dijalozima. Da li Vam je ta fuzija važna?
Ta isprepletanost se ogleda i u ilustraciji na korici knjige, koju je radio, takođe naš sugrađanin, dizajner Dejan Batrićević. Ne znam da li ću biti dovoljno precizna ako kažem da mi je ta fuzija važna, prije bih rekla da mi je ta sloboda sadašnjeg trenutka važna, a ona, vrlo često, predstavlja kaleidoskop i prošlog i sadašnjeg.
RTV Cetinje: Da li Vam je ugodno da dajete intervjue s obzirom da volite da pišete dijaloge?
Dati jedan intervju za mene je jako naporno, što bi rekao Dado Đurić, kao da sama sebe operišem. Ali razumijem da je to važno za knjigu - tako joj se, iako na nepredvidiv način, polako otvaraju vrata za nova putovanja.
RTV Cetinje: Na koji način čitaoci mogu doći do Vaše knjige?
Knjiga se može poručiti jedino preko web stranice www.tijanazivaljevic.com. Naručivanje je jednostavno i knjiga stiže na naznačenu poštansku adresu, što nije beznačajna informacija u doba pandemije. Hvala i na tom pitanju.
Intervju objavljen u Graciji - „Dijalozi u Crnoj Gori” / Interview published in Grazia magazine - “Dialogues in Montenegro”
U nastavku je intervju objavljen u časopisu Gracija (oktobar, 2020.). Hvala novinarki Marini Strugar. / Here comes the interview published in Grazia magazine (October, 2020). Special thanks to journalist Marina Strugar.
*
Najvažnije je da nastavimo da razgovaramo
Nedavno je objavljena Vaša nova knjiga „Dijalozi u Crnoj Gori” u kojoj ste u veoma pročišćenoj, gotovo poetskoj formi zabilježili odabir stvarnih razgovora koji izazivaju snažan unutrašnji doživljaj. Kako je nastala ova knjiga i koje Vaše umjetničko htjenje se u njoj očitava?
Dok sam živjela u Parizu napisala sam knjigu Dijalozi u Parizu i kada sam se vratila iz Francuske u Crnu Goru nastavila sam da zapisujem dijaloge. Proces pisanja Dijaloga u Crnoj Gori je trajao šest godina, od mog povratka do ljeta 2020. Ni prva, ni druga knjiga nijesu imale unprijed projektovani ishod, već su, naprotiv, slobodno pratile tok mog zapažanja, koje je konstantno bilo usredsređeno na suštinu, na bit jedne od najsloženijih tajni - čovjeka i njegove sudbine.
Vaša potreba da osluškujete i sebe i svijet oko vas, kroz jezik, način na koji to radite u pričama otkriva Vaše svetonazore, koje su to vrijednosti do kojih držite? Kako izgleda svijet koji ste skrojili po Vašoj mjeri?
Kao što ste rekli na početku, Dijalozi u Crnoj Gori nijesu plod imaginacije, već su isječci iz stvarnih razgovora, dakle, oni su prepis života. Dozvolićete mi da napravim jednu paralelu. Kada fotografišemo prirodu, sve je dato, sve je tu, na nama je da izaberemo kadar, da izaberemo važan detalj, ne da kreiramo svoju scenu u studiju. Na taj način Dijalozi su jako slični fotografiji. Svaki dijalog je moj izbor kadra, scene, slike, detalja iz stvarnog života. Svijet koji čine svi odabrani dijalozi nas podsjeća, pored ostalog, da je poezija sveprisutna, svima dostupna, a na meni je, kao autorki, da pomognem čitaocima da je i oni uoče i da nastave da je primjećuju i kad dođu do posljednje stranice, i kad završe čitanje knjge.
Podijelite sa nama jedan dijalog iz knjige koji na to najpotpunije upućuje?
Prozni insert na 17. strani.
„Sjećam se da ste bili jedini gospodin na Cetinju, koji je nosio maramu ispod kragne košulje.”
„Jesam. To je marama moga oca. Nosio sam je stalno. Kako je svila pucala po rubovima, tako sam je ja pomjerao. Sad više ne mogu da je nosim, izgleda kao zastava sa Vučjega dola.”
Vaša prva knjiga su „Dijalozi u Parizu”, koliko se ti dijalozi razlikuju?
Najinteresantnije poređenje je dao jedan muzičar. Podijeliću i taj fragment.
„Da li si pročitao rukopis?”
„Jesam. ‘Dijalozi u Parizu’ su džez, ‘Dijalozi u Crnoj Gori’ pop-rok.”
Takođe, postoji dijalog koji opisuje razliku između francuskog i našeg jezika, a znamo da je jezik najprecizniji vektor jedne kulture i, u ovom slučaju, same knjige. Slijedi u nastavku (str. 221):
„Znaš li koliko puta sam pročitala prepjev one pjesme i pomislila kako je lijep ovaj naš jezik - pun oštrih vrhova, kao krši.”
„Kako onda ‘izgleda’ francuski?”
„Francuski je… flauta u džezu.”
U djelu „Dijalozi u Parizu’’ jasno je vidljivo koliko su važne knjige u Vašem životu, u odnosima sa drugim ljudima, u cjelokupnom Vašem svijetu? Da li gdje god da ste se selili uvijek sa sobom nosili knjige?
Nikada nijesam nosila svoje knjige iz grada u grad, uvijek sam bila spremna i otvorena za nove knjige. Danas je naša kućna biblioteka puna knjiga i na francuskom, engleskom, slovenačkom jeziku. U biblioteci, pored knjiga, se uvijek osjećam sigurno i ponizno. Gdje god sam živjela, tu sam upoznavala lokalnu kulturu, učila lokalni jezik i čitala lokalna izdanja. Pri povratku u Crnu Goru, nastavila sam da upoznajem našu kulturu, npr., pored ostalog, da otkrivam estetiku nakita pronađenog na našim prostorima iz ilirskog i rimskog doba.
Vaš životni put je veoma zanimljiv iz Cetinja gdje ste rođeni, školovanje Vas je odvelo u Sloveniju, zatim u Nicu i Pariz. Karijeru ste gradili kao prevoditeljka, u ekonomiji kao savjetnica Delegacije Evropske unije u Podgorici, zatim u Parizu u Razvojnoj banci Savjeta Evrope. Koliko je sva ta različitost iskustava, gradova, susreta, kultura objedinjeni u vašim dijalozima i na koji način su oblikovali Vas?
Postoji jedna zajednička nit za cijelu moju karijeru. Bilo u međunarodnim organizacijama, turizmu ili pisanju, moja pažnja je uvijek usredsređena na interkulturalni dijalog. U međunarodnim organizacijama okruženimo smo ljudima koji dolaze iz različitih kultura, u turizmu - naravno. Tako je i u mom pisanju. Dijalozi u Parizu okupljaju ljude iz čitavog svijeta koji žive u toj fascinantnoj metropoli, dok u Dijalozima u Crnoj Gori važni dijalozi su i sa putnicima, koji su došli da upoznaju našu zemlju i sa sobom donijeli svoj duh i svoju kulturu barem na nekoliko dana kod nas. A kako je sva ta različitost iskustava, gradova, susreta, kultura oblikovala mene, možda najbolje ilustruje prof. dr Jasna Tatar-Anđelić u komentaru o knjizi Dijalozi u Crnoj Gori: „Tu je i otvorenost duha, koja čini da međe postanu mostovi, da se duh provjetri na suncu i da se od svakog putovanja raste.’’
Koji dijalog ovih dana, u doba epidemije kada ništa više nije isto, vodite sama sa sobom?
Uvijek podsjećam sebe da su pisanje i putovanje načini upražnjavanja slobode. Sada, u doba epidemije, kada su nam putovanja znatno otežana ili uskraćena, ostaje nam pisanje i čitanje. Knjiga, kao vrsta susreta, je uvijek tu.
Dobili ste podršku Ministrastva kulture, kroz projekat Živimo kulturu, koliko Vam je bitno što je Vaše stvaralaštvo prepoznato ? U kojoj mjeri mi u Crnoj Gori živimo kulturu?
Jako mi je drago je Ministarstvo kulture prepoznalo umjetničku snagu Dijaloga. Vjerujem da sa svakim priznanjem nam je malo po malo oprošteno što se bavimo umjetnošću. U Crnoj Gori je najvažnije da nastavimo da upoznajemo sopstvenu kulturu i da nastavimo da stvaramo… odnosno, u stilu Dijaloga, da nastavimo da razgovaramo.
The most important thing is to keep the conversation going
Your new book "Dialogues in Montenegro" has recently been published. In it you noted a selection of real conversations practically in poetic form which evoke a powerful internal experience. How did this book come about and which artistic yearning of yours is reflected in it?
I wrote the book Dialogues in Paris whilst I was living in Paris and when I returned from France to Montenegro, I continued writing down dialogues. The writing process of Dialogues in Montenegro has lasted six years, from my return to the summer of 2020. Neither one of the books had a preplanned outcome, instead, they have freely followed the course of my perception, which has constantly been focused on the essence, the existence of one of the most complex secrets – human being and his or her destiny.
Your need to listen to yourself and the world around you, through language, the manner in which you do that in stories reveals your worldviews, what are those values that you aim to uphold? What does your tailor-made world look like?
As you have previously mentioned, Dialogues in Montenegro are not the product of imagination, instead they are excerpts from real conversations, thus, they are a real-life transcript. Allow me to make a parallel. When we photograph nature, everything is given, everything is there, it is up to us to choose the frame, to choose an important detail, not to create a scene in a studio. In that way Dialogues are very similar to photography. Every dialogue is my real-life frame, scene, detail of choice. The world composed out of all the chosen dialogues reminds us, among other things, that poetry is omnipresent, accessible to everyone and it is up to me, as the author, to help readers see it as well, and to keep noticing it when they reach the final page, and when they finish reading the book.
Would you share with us one dialogue from the book which fully alludes to that?
Prosaic insert from page 17 .
"I remember that you were the only gentleman in Cetinje who wore a scarf under his shirt collar,"
"Yes I was. It is my father's scarf. I wore it all the time. As the silk tore along the edges, I would fold it differently to hide the ripped spots. I can't wear it now, it looks like it's been through the battle of Wolf's Valley."
Your first book was "Dialogues in Paris", how different are those dialogues?
The most interesting comparison was given by a musician. I will share that fragment.
"Have you read the manuscript?"
"I have. Dialogues in Paris are jazz, Dialogues in Montenegro are pop-rock."
Additionally, there is a dialogue which describes the difference between French and our language, but we know that language is the most exact vector of one culture and, in this case, the book itself. In the following part (pg. 221):
"Do you know how many times I've read the translation of this poem and I'm thinking how beautiful our language is – full of sharp points just like karst stones."
"Then what does French language sound like?"
"French is like…flute in jazz."
In the work "Dialogues in Paris" it is clearly visible how important books are in your life, in the relationships with others, in your world as a whole? Have you always taken books with you wherever you moved?
I have never brought my books from one city to the next, I was always ready and open towards new books. Today our home library is full of books in French, English, Slovenian language together. I always feel safe and humble, in the library, next to books. Wherever I lived, I familiarized myself with the local culture, learnt local language and read local publications. When I returned to Montenegro, I continued exploring our culture, among other e.g., to discover aesthetics of jewelry found on our landscapes dating from Illyrian and Roman period.
Your life path is quite interesting. From Cetinje where you were born, schooling has taken you to Slovenia, then to Nice and Paris. You built your career as a translator, in economics as the Advisor for the Delegation of the European Union in Podgorica, then in Paris in European Council's Developmental Bank. To what extent is all that variety of experiences, cities, encounters, cultures united in your dialogues and how have they shaped you?
There is one common thread for my entire career. Whether it in international organizations, tourism or writing, my attention is always focused on the intercultural dialogue. In international organizations we are surrounded by people who come from different cultures, in tourism- naturally. Dialogues in Paris gather people from all around the world that live in that fascinating metropolis, whereas in Dialogues in Montenegro important dialogues are also with travelers, that have arrived to meet our country and brought with them their spirit and their culture to us for a at least a few days. In terms of how has all that variety of experiences, cities, encounters, cultures shaped me, the best portrayal was given by associate professor Jasna Tatar-Anđelić in a comment regarding the book Dialogues in Montenegro: "There is an openness of the spirit, which makes borders turn into bridges, spirit air out in the sun and grow from every travel."
Which dialogue, during the time of epidemics when nothing is the same, are you having with yourself these days?
I always remind myself that writing and travelling are ways of exercising freedom. Now, during the time of epidemics, when travels are significantly more difficult or denied to us, we are left with writing and reading. Book as a form of an encounter, is always there.
You have received the support from the Ministry of culture of Montenegro, through "Živimo kulturu" (Living through culture) project, how important is it to you that your creation has gained recognition? To what extent are we in Montenegro living through culture too?
I am very pleased that the Ministry of culture has recognized the artistic strength of Dialogues. I believe that we are slowly being forgiven for dealing in arts through every recognition. In Montenegro it is most important for us to continue exploring our own culture and to continue to create… that is, in the nature of Dialogues, to continue to converse.
Interview translation: Ana Klikovac.
Autor portreta: / Photo credit: Đorđe Živaljević.
Esej objavljen u Vijestima - „Dijalozi u Crnoj Gori”/ Essay published in Vijesti newspaper - “Dialogues in Montenegro”
U nastavku je esej o ,,Dijalozima u Crnoj Gori’’ koji je objavljen u Vijestima (Art, Savremena književnost). Esej je napisala književna kritičarka i pjesnikinja Jovanka Vukanović. / Here comes the essay about ‘‘Dialogues in Montenegro’’ that was published in Vijesti newspaper (section Art, Contemporary literature). The essay was written by literary critic and poet Jovanka Vukanović.
*
Svedenost i poetska igra
Svojom prvom knjigom kratkih proznih medaljona Dijalozi u Parizu Tijana Živaljević je našoj čitalačkoj javnosti ponudila jednu posve novu literarnu percepciju života. Istim načinom nastavlja i u Dijalozima u Crnoj Gori koji, u svojim vizionarskim koordinatama, daju još kompleksniju sliku naše ovovremene svakidašnjice, ovoga puta nama još bliže – crnogorskog miljea, u svoj njegovoj razdešenosti, protivurječnosti, okrenutosti prošlom koliko i budućem. Zapravo, okrenutosti ka jednoj psihološkoj matrici koja će nam, kroz autorkin krajnje sveden narativni vizir, od stranice do stranice, predočiti složenu dramaturgiju naših malih života, stremljenja, naravi, navika, težnji ka nepoznatom, olakog prihvatanja i teškog privikavanja.
Ta složena dramaturgija obuhvata, dakle, široko eksponencijalni teren koji će u svim svojim segmentima isijavati podjednaku uvjerljivost i senzitivnost. A to samo govori da je perceptivna snaga Tijane Živaljević konstantno usredsređena na suštinu, bit jednog od najsloženijih fenomena – čovjeka i njegove sudbine. A kako o čovjeku, kao društvenom biću, prosuđujemo upravo kroz fenomen njegove socijalne uslovljenosti, pred nama se, kad je riječ o Dijalozima, otvara mnogostruka dinamika najkompleksnijih životnih situacija i doživljaja. Otuda Dijaloge u Crnoj Gori, prema problemskoj i motivskoj “inicijaciji”, možemo sagledati kroz više nivoa, čija ih slojevitost i mnogoznačnost, u konačnom tematskom sabiru, označava kao kulturološke, sociološke, istorijske i ine odrednice. Autorka je, uz to, uspjela da, bez dodatnih spekulacija i unaprijed projektovanog ishoda, neupadljivo i s upečatljivim razlogom, sinhronizuje neke bitne akcente iz prethodne knjige Dijalozi u Parizu sa dijaloškim replikama iz crnogorskog mikrokosmosa. To samo govori da svijet, u svoj svojoj različitosti poimanja, navika, kulturoloških, tradicijskih specifičnosti i drugih značenjskih kategorija, ima neke zajedničke, prepoznatljive, kako neuralgične i digresivne, tako i one univerzalne harmonizujuće magistralne tačke.
Pojam identitetskog zasvođenja, onakav kakvog ga u svojoj idejnoj projekciji doživljava Tijana Živaljević, daleko je od svake statike i dovršenosti upravo iz razloga što se čovjekov personalitet, u principu, ostvaruje kroz bezgranične mogućnosti kreativnog djelanja i njegovih permanentnih inovacija, i što je imaginacija, od ljudskog postanja, bila i ostala čovjekova jedina “nepotkupljiva” vodilja. Drugim riječima, sve ono što možemo razumjeti i prihvatiti, a što nepoznanice našeg sopstvenog bića transponuje u iskre prosvjetljenja, sve ono u čemu se možemo prepoznati, ili od čega se želimo distancirati – sve to mozaički konstituiše naš identitet. Za potvrdu rečene teze dovoljno je pročitati dvije-tri prozne minijature, kao što je ona na 29. stranici, gdje se na konstataciju: “Bila si drugačija osoba u Francuskoj”, dobija odgovor – “Svako je drugačija osoba u Francuskoj.” Ili na 216. stranici : « Šta si planirala da radiš za imunitet ? « Idem za Pariz ». Međutim, priča o čovjeku nikada ne ide u jednom smjeru. Tako će prijatelji iz Pariza, došavši na naš kameniti, « siroti » teren, radosno uzviknuti : »Wow, ovdje se vide zvijezde ! » Izgleda da su, kroz navedeni ilustrativni primjer, forma i suština već poodavno napustile ili, čak, zamijenile svoja mjesta. Potvrda tome je i sljedeća priča : « Francuski, klavir, tenis… Vi ste podignuti za kraljevstvo koje više ne postoji « , « Ja sam podignuta za kraljevstvo koje Vi ne razumijete. », koja po ko zna koji put, povlačeći liniju između provincijskog i svjetskog, na najbolji način relativizuje značenjski domet i jednog i drugog pojma. Što znači da i palanka zna da zasija univerzalnošću isto kao što i univerzalnost može da izgubi od svoje globalne pozicije.
Sklonost da kroz refleksivnu optiku sagledava i tumači svoj svijet i onaj oko sebe Tijana Živaljević je do kraja isfiltrirala, a što će Dijaloge, bez sumnje, ojačati dodatnom lirsko-kritičkom notom. Otkud lirsko-kritičkom ? Otud što kroz ovakav, naoko kontroverzni, sintagmatski spoj lirsko-analitičkog autorka krajnje minuciozno raščlanjuje ili sintetizuje kompleksnost ljudske prirode, zamršenih karaktera i gole egzistencijalne pozicioniranosti. Čovjek je odvajkada, i u umjetnosti i u svakodnevnom životu, svjesno i nesvjesno nastojao da svoje postojanje, kao najveću zagonetku, ako već do kraja ne može razriješiti, bar ublaži, umilostivi, pripitomi, kako bi se sa njom (zagonetkom), kao zlehudom sudbinom, lakše nosio, i na taj način sebi osigurao neki vid odbrambene igre. A da je to i najteža dionica u prepoznavanju naše sopstvene ličnosti, autorka je jednostavno, a snažno i efektno, u isti mah, objelodanila u priči na 54. strani, na osnovu koje i izvodimo zaključak da će, sve dotle dokle je pojam (ne)podnošljivosti jedna od mogućih varijanti našeg trajanja, život, mada krajnje demistifikovan, predstavljati još uvijek održivu dnevnu traku. Iako maksimalno tanan i senzitivan, autorkin iskaz se snažno « nosi » sa sve zamršenijim psiho-situacijama današnjeg čovjeka, koje uveliko poprimaju traumatične obrise, unutar kojih je tehnovirtuelizacija zamijenila izvorne impulse našeg bića. Ako se za nekog pisca može reći da stvara u duhu poznate sentence Ludwiga Vittgensteina – da su granice našeg jezika granice našeg svijeta – onda je to, svakako Tijana Živaljević.
Prozni insert na 69. strani direktno nas uvodi u rašomonijadu umnoženih frustracija savremenog svijeta : za razliku od nekih ranijih vremena, u kojima je mogućnost izbora (načina života) imala koherentniju osnovu, današnja spoznanja, umnožena i oportuna do granica fikcije, suprotno očekivanjima, otvaraju novo polje dramatskih zapleta, dezorijentacije i iluzionizma.
Strasna i očajnička potraga za smislom i perspektivom i sopstvenog bića i svijeta, bilo kroz spoznaju Drugog ili ličnog iskustva, samo su još jedna slika samoće (str. 18) i nesnađenosti u kakofoniji početnih, laganih, preko « poučnih », do onih teže opominjućih udaraca. Za Tijanu Živaljević život je svojevrsna arena, a odgovor za takvu situaciju je – stoicizam, kao jedna od kontra-mjera, iskovana, u stilu autorkine poetike, kao eliptična, a tako dalekovidna poruka (str. 60).
Autorkino rodno Cetinje istovremeno je i istorijska pozornica Crne Gore. Odavno isijavajući kao najsvjetlija tačka na njenoj kulturološkoj mapi, Cetinje svoju mitsku odiseju nastavlja i u Dijalozima. Odmjeravajući se između prošlog i sadašnjeg, ono se, nažalost, sve više utapa u sopstvenu arheologiju. Istina, arheologiju sa još uvijek živim damarima koji nam omogućuju da se, pod uslovom da znamo gdje je Lovćen, orijentišemo i prema sebi i prema svijetu (str. 224). I čitanje likovnih sazviježđa Dada Đurića predstavlja dijalog sa Crnom Gorom, dijalog koji je iznutra dubinski napaja, a koji od iskona, kao pupčanom vrpcom, ostaje (s)vezan za kosmičku vječnost (str. 147). Umjetnost je najvjernije čovjekovo ogledalo koje, niti obmanjuje, niti preuveličava, a može samo da inspiriše i podstiče. Svjesna njene moći, Tijana Živaljević u svojim minijaturama silazi do njenih korijena, njenog arhetipskog izvorišta, kao antejske snage koja obdržava našu duhovnu vertikalu. I zato kaže :
« Zašto književnost ? »
« Kao porodica, doživjeli smo dvije tragedije. Kao Jugoslavija, da ne govorim. Kad sam pričao sa rodbinom – ublažavali su situaciju. Sa prijateljima, psihologom – i oni su ublažavali. Književnost ništa ne ublažava. »
Priča i pričanje nijesu samo jedna od normi civilizacijskog opštenja, već i primarni čovjekov bijeg od samoće, od sebe samog, bačenog na tlo zemne prolaznosti ; priča je njegova iskonska potreba da preskoči Rubikon, upoređujući na taj način svoju sudbinu i sudbinu svijeta. Dajući duboki introspektivni pečat svakom od dijaloških medaljona, autorka u isti mah intenzivira njihovu ekspresiju do tačke ključanja. U krajnjem, takve priče i čine našu tradicijsku podlogu, čuvaju naše duhovno postolje i zemaljsku (geografsku) autentičnost i ljepotu, kao teren po kojem ćemo krojiti naše pojedinačne sudbine i po njima bivati prepoznatljivi u današnjem sve uniformisanijem svijetu. Takva vrsta dragocjenosti nikad se ne može susresti u izobilju i lakoći, već u krajnje svedenim relacijama, u čvrsto kondenzovanim stanjima čovjekovog integriteta, čije « rasipanje atoma » podliježe jedino višoj, prirodnoj sili. Kratka dijaloška sekvenca na 166. strani u sebi je najznakovitije sažela taj dragocjeni estetički i filozofski nukleus Dijaloga u Crnoj Gori, te je navodimo u cjelini :
Kolašin
« Kako ste prošli zimu ? »
« Lijepa je bila. Ovo proljeće te opije. Udalji od suštine. Zimi si joj blizu. »
Imajući pred sobom nesvakidašnju i veoma originalnu proznu zbirku, možemo ustvrditi da se poetski postupak Tijane Živaljević, osoben po svakom dijaloškom segmentu, rađa iz jednog sasvim novog, autentičnog doživljaja fenomena estetskog. I lirika i drama, i britki misaono-filozofski treptaj, i kolokvijalno i savremeno – sve to svedeno je u nekoliko redova, u formu koja kipti od vaskolikih značenja, metaforičkih sprega, aluzivnih signala i iznenadnih, svježih asocijativnih paralela. Takvim stilom Tijana izaziva čitaoca, uvlači ga u svoju poetsku igru, u čaroliju smisla i traganja, u enigmu međuljudskih saobraćanja, kao i u mnogobrojne slučajnosti, nedovršenosti i nepoznanice koje iz njega proizilaze. I sami se prepoznajući u mnogim mislima, replikama, jezičkoj igri i njenim beskrajnim metamorfozama, u svakodnevnim ljudskim sudbinama, svedenim na najnužniji prostor (ne)razumijevanja, Dijaloge Tijane Živaljević doživljavamo kao sopstveno ogledalo. I što je najvažnije, njeno literarno traganje se podjednako odvija i kroz stišani emotivni nerv i kroz mudrost i duboki analitički solilokvijum i resku misao i duševni treptaj, istovremeno. Kroz filigranske pore jezika ona je, zapravo, iznijela svu dramu ovoga svijeta.
Autorkin izraziti osjećaj za mjeru, za kontemplativno sagledavanje i stvarnog i imaginarnog, njena sposobnost da usložnjenost čovjekove dnevne trake, koja zna da bude i duhovita i sumorna, u isto vrijeme, svede u krajnje sofisticirane poetske minijature – znak je da se radi o stvaraocu koji se sa sigurnošću kreće kroz sve izazovnije lavirinte savremene literature.
Jovanka Vukanović
*
Reduction and poetic play
Tijana Živaljević has offered a completely new literary perception of life to our reading public with her first book of prose medallions Dialogues in Paris. She continues in the same way with her Dialogues in Montenegro, which in their visionary coordinates paint an even more complex picture of our contemporary everyday life. This time even closer – the dialogues paint the picture of Montenegrin milieu in all its inconsistencies, and its connection to both the past and the future. A choice of specific psychological blueprint combined with the author’s minimalist narrative point of view will lead us through, page by page, our dramatic little lives, our strivings, natures, habits, aspirations for the unknown, easy acceptances and difficult adjustments.
This complex dramaturgy covers a very exponentially wide domain, which will radiate at once both persuasiveness and sensitivity in all its segments. And that tells us that the power of Tijana Živaljević’s perception is constantly focused on the essence, on the core of one of the most complex phenomena – the human being and his or her destiny. As person is perceived as a social being through the lens of their social conditioning, through the Dialogues, we witness an unraveling of multiple dynamics of the most complex life situations end experiences. Hence, according to problematic and motive ‘initiation’, Dialogues in Montenegro can be understood through several levels. The nuance of the Dialogues is seen as cultural, social and historical determinants in all its collection of themes. In addition, without giving the story away, the author succeeded subtly, yet with a powerful reason to synchronize the important ideas from her previous book Dialogues in Paris with the dialogical replies in the Montenegrin microcosm. This proves that the world in all its diversity of understanding, diversity of habits, cultural and traditional particularities and other semantic categories, also has some unifying, recognizable core qualities, both neuralgic and universal, both digressive and harmonized.
The idea of identity shaping, as ideologically approached by Tijana Živaljević, is never static and it is intentionally left unfinished precisely because one’s personality is realized through infinite possibilities of one’s creative work and one’s perpetual reinventing. And how transcendental this approach is, human imagination has been the precious North Star since the dawn of the human existence. In other words, all the things we can understand, and accept, which the unknown of our being transforms into sparks of enlightenment, all that we can recognize ourselves in, all that we want to distance ourselves from – this all forms our identity as one mosaic. To exemplify this premise, it is sufficient to read two or three short dialogues such as the one on page 24 where a statement, You were a different person in France. is followed by a reply, Everyone is a different person in France. Or the short dialogue on page 212, What have you planned to do for your immune system? I'm going to Paris. However, the human story never follows the same direction. And so the friends upon arrival from Paris to our rocky, impoverished landscape will thus joyfully exclaim, Wow, you can see the stars here! We can see through this illustrative example that it seems the form and the essence had left their positions a long time ago, or even they had exchanged their places. The following story exemplifies this, French language, piano, tennis... You have been raised for a kingdom that no longer exists. I have been raised up for a kingdom that you do not understand. By drawing a line between provincial and global, this story relativizes the semantic range of both terms in its best way. This means that a small town can shine with its universality exactly the same way universality can lose from its global position.
With tendency to observe and interpret both her inner world and the one that surrounds her as if through reflections in a mirror, Tijana Živaljević filtered these two worlds until the end. This will undoubtedly enrich the Dialogues by giving them a lyrical and critical note. Why? Because this seemingly controversial, semantic combination of poetry and analysis, the author carefully distinguishes and summarizes the complexity of human nature, complex characters and their bare existential states. Men and women have forever, both in their artistic expressions and their daily lives, intentionally and subconsciously attempted to ease their puzzled existence which they could never truly solve. If they couldn’t entirely solve this puzzle, they tried at least to alleviate it, to propitiate it and tame it, so they could deal with it as with an evil fate, and in this way ensure some form of a defense game. And that this is the most difficult part of recognizing our own personality, the author revealed it very simply, powerfully and efficiently in her story, page 49, where we draw a conclusion that life, although utterly demystified, will still represent an on-going daily routine, as long as the idea of intolerableness is one of the possible options of our existence. Although maximally subtle and sensitive, the author's statement strongly ‘copes’ with the increasingly intricate psycho-situations of today's man, which largely take on traumatic outlines, within which techno-virtualization has replaced the original impulses of our being. If a writer can be said to create in the spirit of Ludwig Wittgenstein's famous sentence - that the borders of our language are the borders of our world - then it is certainly Tijana Živaljević.
The prose insert on page 64 directly introduces us to a subjective experience of multiplied frustrations of the modern world: unlike some earlier times, in which the possibility of choice (way of life) had a more coherent basis, today's knowledge, multiplied and opportune to the limits of fiction, contrary to expectations, opens a new field of dramatic plots, disorientation and illusionism.
The passionate and desperate search for meaning and perspective of both one's own being and the world, whether through cognition of the Other or personal experience, is just another image of loneliness (page 13) and insecurity in the cacophony of initial, easy, over ‘instructive’ to those heavier warning blows. For Tijana Živaljević, life is a kind of arena, and the answer to such situation is - Stoicism, as one of the counter-measures, forged, in the style of the author's poetics, as an elliptical and so far-sighted message (page 55).
The author's hometown Cetinje is at the same time the historical stage of Montenegro. Shining as the brightest point on its cultural map for ages, Cetinje continues its mythical odyssey in Dialogues.
Weighing between the past and the present, it is, unfortunately, drowning more and more in its own archaeology. It is true, archaeology, with still living gifts, allows us to orient towards ourselves and the world provided that we know where Lovćen is. (page 220). Reading the artistic constellations of Dado Đurić also represents a dialogue with Montenegro, a dialogue that is deeply nourished from within, and which from the beginning, like the umbilical cord, remains tied to cosmic eternity (page. 143).
Art is people’s most faithful mirror which neither deceives nor exaggerates. It can only inspire and encourage. Being aware of its power, Tijana Živaljević, in her miniatures, descends to its roots, its archetypal source, as an Antaeus’ force that maintains our spiritual vertical. And that is why she says:
Why literature?
As a family, we experienced two tragedies. Not to mention the tragedy in Yugoslavia. When I talked to relatives - they downplayed the situation. With friends, with a psychologist - they all did the same. Literature does not downplay anything.
Story and narration are not only one of the norms of civilizational communication, but also the primary escape of human beings from loneliness, from themselves, thrown to the ground of earthly transience; the story is the human primordial need to skip the Rubicon, thus comparing their destiny and the destiny of the world. Giving a deep introspective stamp to each of the dialogic medallions, the author at the same time intensifies their expression to the boiling point. Ultimately, such stories form our traditional background, preserve our spiritual pedestal and earthly (geographical) authenticity and beauty, as a terrain on which we will shape our individual destinies and be recognizable in today's increasingly uniformed world.
This kind of preciousness can never be found in abundance and lightness, but in extremely reduced relations, in tightly condensed states of human integrity, whose ‘atomic disintegration’ subjects only to a higher, natural force. The short dialogue sequence on page 162 most succinctly summed up this precious aesthetic and philosophical nucleus of the Dialogue in Montenegro, and we quote it in its entirety:
Kolašin
How was your winter?
It was nice. This spring makes you restless, it separates you from the essence. You are close to it in the winter time.
Having in front of us an unusual and very original prose collection, we can state that the poetic procedure of Tijana Živaljević, special in each dialogic segment, is born from a completely new, authentic experience of the aesthetic phenomenon. Both the lyrics and the drama, and the sharp thought-philosophical blink, both colloquially and contemporary - all this is reduced to a few lines, in a form that boils with diverse meanings, metaphorical connections, allusive signals and sudden, fresh associative parallels.
With such a style, Tijana Živaljević challenges and draws the reader into her poetic play, into the magic of meaning and search, into the enigma of interpersonal connections, as well as into the numerous coincidences, incompleteness and unknowns that arise from it.
Recognizing ourselves in many thoughts, remarks, language game and its endless metamorphoses, in everyday human destinies, reduced to the most necessary space of (mis) understanding, we experience Tijana Živaljević's Dialogues as our own mirror. And most importantly, her literary search takes place equally through a quiet emotional nerve and through wisdom and a deep analytical soliloquy, and a sharp thought and mental blink, at the same time. Through the filigree pores of the language she has, in fact, brought out all the drama of this world.
The author's expressive sense of proportion, of contemplative perception for both the real and the imaginary, her ability to reduce the complexity of humans existence, which could be both witty and gloomy at the same time, to extremely sophisticated poetic miniatures - is a sign that she is a creator who moves with certainty through the increasingly challenging labyrinths of contemporary literature.
Jovanka Vukanovic
(Essay translation into English: Ivana Maraš-Obradović)
Have you found your dialogue? - Dialogues in Montenegro
All dialogues, defined as poetic miniatures, are pieces of true stories that happened in Montenegro. However, they are all anonymous, of course, because we know that poetry does not have a face. Among these stories some of them are told by my friends, so I posed a question and I received, again, a very poetic reply.
“Have you found your dialogue?’’
“I feel like all of them are mine.”
Weekend in September - Dialogues in Montenegro
People of Montenegro can still breathe the air by the Adriatic sea, have a swim and read, too. Here are some readers’ photos from the South. The first one arrived from the headland Veslo.
Next one came from Ulcinj, from the beautiful, windy beach Velika plaža.
A quote came from Budva and its Slaves’ beach, too.
Less known, but not less impressive is the South coast of the Scadar lake with one of its unique islands, Grmožur. Spacial thanks for this photo, too.
I love the fact that the book had inspired readers to choose a beautiful and calming spot in Montenegro… and read. We all needed a Peace Piece.
Packing and sending them out - Dialogues in Montenegro
I chose the simplest and nature-friendly wrapping paper to pack the books and let them travel to readers’ homes.
The books were addressed to Kotor, Cetinje, Herceg Novi, Podgorica, Budva…
And they had arrived safely.
Thank you, dear readers. Thank you, Post Office Montenegro.
Photo shoot by the lake - Dialogues in Montenegro
We came to the lake very early in the morning.
We waited for the perfect light and we made a photo of the book cover.
However, we had had some technical issues. A little white dog didn’t want to detach from us. Could he be thirsty?
Not really. He wanted something else.
To pose himself.
Photo credit: Simona Vujovic.
Dialogues in Montenegro - translation by the author
Both books Dialogues in Paris and Dialogues in Montenegro were published in Montenegrin and English language. The author herself translated the books and in that way avoided the risk of someone else altering the flow of the haiku stories. Proofreader was Tijana Jovićević, Sorbonne laureate, who lives both cultures in her everyday life. The result is a vibrant English version of the book that reflects the spirit and humor of Montenegro allowing the English speaking readers to go deeper into this culture.
Dialogues in Montenegro - through the eyes of the literary critics
Jovanka Vukanović, literary critic and poet, wrote an essay about Dialogues in Paris in 2014. Six years later, she wrote an impressive analysis of the Dialogues in Montenegro. Here comes a quote from her recommendation:
‘‘Tijana Živaljević has offered a completely new literary perception of life to our reading public with her first book of prose medallions Dialogues in Paris. She continues in the same way with her Dialogues in Montenegro, which in their visionary coordinates paint an even more complex picture of our contemporary everyday life. This time even closer – the dialogues paint the picture of Montenegrin milieu in all its inconsistencies, and its connection to both the past and the future. A choice of specific psychological blueprint combined with the author’s minimalist narrative point of view will lead us through, page by page, our dramatic little lives, our strivings, natures, habits, aspirations for the unknown, easy acceptances and difficult adjustments.”
Jasna Tatar-Anđelić, Associate professor of French language and literature, wrote a comment for the book Dialogues in Paris and it was published on the back cover. This time she wrote more and we are sharing a quote:
‘‘Dialogues in Montenegro are a language about language. These Dialogues invite us to go to a physical and inner journey, as well as to listen to the rhythm and to search for the meanings of the mother tongue, but also to search for the meanings of other languages, which are nothing but vivid images of the cultures. Suffering, embraces, meetings and partings, losses and limitations, pride and little joys of life are all contained in the Dialogues in the rhythm of a tumbling stone and everlasting Mediterranean sun. You can feel the free spirit which makes the borders become bridges, which makes the spirit air in the sun and which makes you grow from every journey.”
MSc Ljubica Slavković-Pejaković, lecturer of French language and literature, encountered Montenegro and the Dialogues in Montenegro three years after she had decided to move and settle among the black mountains. Among other things, she noticed:
‘‘Tijana Živaljević does not waste her words. But with the ones she chooses she accomplishes the idea and conveys the demands of life wisdom. This rare form of narrating about life situations encourages love for language and reading. The lines of the author are full of love, which is undoubtedly one of the motives. By introducing unexpected details, she reminds us that love is omnipresent and available to everyone.”
All three essays are included in the Epilogue of the book helping the readers to see all the layers and atmospheres that may inspire them further… to come back to the Dialogues again and again.