Intervju objavljen u Pobjedi - O prevodu i prepjevu
U nastavku su odgovori na pitanja, čiji je dio objavljem u Pobjedi (novembar 2020.) zajedno sa rečenicama kolega: Milana Markovića, Vila Firta i Mirze Purića. Hvala novinarki Dragani Erjavšek.
Šta je to što prevod književnog djela čini dobrim, autentičnim i na koji način jedan prevodilac može da postigne da sačuva dosljedno autorov pečat?
Sačuvati auturov pečat pri samom prevođenju znači sačuvati poeziju tog književnog djela tj. sačuvati umjetnost. Sviđa mi se definicija da je prevođenje najintezivnije čitanje i to čitanje koje ne prelazi samo po površini, već zaranja duboko u tekst, kao u dubine mora, gdje se osjećaju struje. Umjetnost prevođenja je osjetiti te struje, taj tok i oživjeti ih na drugom jeziku. Prevodilac je, dakle, istovremeno i posrednik i umjetnik.
U kolikoj mjeri prevodioci smiju da budu prisutni u tuđem tekstu ili moraju biti posve nevidljivi?
Neko opšte mišljenje je da prevodioci treba da budu nevidljivi, ali svaki dobar prevod je svojevrsno koautorstvo. Prevodioci, prije svega, moraju donijeti jednu važnu odluku: da li žele da se približe autoru ili čitaocu. Podijeliću jedan, vjerujem interesantan, primjer. Pri prevođenju knjige Dijalozi u Crnoj Gori sa crnogorskog na engleski jezik, postojala je dilema da li u fusnotama objašnjavati čitaocima kakva je to bila ‘bitka na Vučjem dolu’, zatim što je to ‘turbo folk muzika’, ili gdje je to ‘Jezerski vrh’ itd. Međutim, sa takvim objašnjenjima, knjiga bi više poprimala karakter antropološkog štiva, da ne pretjeram i kažem - turističkog vodiča. Zato su se sa odlukom da se pri prevođenju treba približiti autoru - izbjegla sva dodatna objašnjenja za čitaoce i fokus je vraćen, gore pomenutoj, poeziji.
Koje su najčešće zamke u prevođenju poezije na strani jezik, a zatim i obrnuto?
Jako je interesantno da u našem jeziku postoji posebna riječ za prevod poezije sa jednog jezika na drugi, a to je prepjev. Dakle, sam naš jezik objašnjava da se poezija ne može prevesti, ona se može jedino prepjevati. Kada pri prepjevu naiđemo na neprevodivu riječ, a neprevodive riječi uglavnom oslikavaju kulturu izvornog jezika, dobijamo jedan od najtežih zadataka - koju riječ izabrati, a da se najbliže prenese značenje, kultura, slika, atmosfera i očuva muzika pjesme. Najtajanstvenije je, vjerujem, upravo to bavljenje muzikom.
Nekada su naši slavni pjesnici prevodili slavne pjesnike iz ostatka svijeta. Koliko neko ko prevodi poeziju mora da bude i sam pjesnička duša?
Nakon velikog truda kakav je prepjev, pjesmama se opet vraćamo, eventualno ih prerađujemo, tako da čitav osjećajni život ostane sačuvan i više od toga - da tok ostane sačuvan. Postavlja se pitanje da li neko ko sam nije doživio tok nastanka pjesme, može se baviti prepjevom tuđih tokova.
Kako spriječiti poplavu loših prevoda koji nam nerijetko dolaze do ruke i da li postoje prevodilačka društva koja se bave tim temama?
Baš sam na tu temu skoro razgovarala sa prof. dr Jasnom Tatar-Anđelić, koja je profesorica francuskog jezika i književnosti na Univerzitetu Crne Gore i akreditovana prevoditeljka pri EU institucijama. Prevodilačka društva se time ne bave, tržište je slobodno. To je kao da se pitamo kako spriječiti tabloide ili reality emisije. Odgovor je samo kulturnim uzdizanjem, osvješćivanjem. Međutim, skrenula bih pažnju na odgovornost izdavača za kvalitet prevoda. Na ozbiljnim izdavačkim tržištima to se kontroliše - i ko prevodi i kako to čini. Vrlo često pisci sarađuju sa svojom prevodiocima na druge jezike koji su provjerenih referenci i kvaliteta. A udruženja književnih prevodilaca primaju članove na osnovu preciznih kriterijuma i samo njih zastupaju.
