Esej objavljen u Vijestima - „Dijalozi u Crnoj Gori”/ Essay published in Vijesti newspaper - “Dialogues in Montenegro”

U nastavku je esej o ,,Dijalozima u Crnoj Gori’’ koji je objavljen u Vijestima (Art, Savremena književnost). Esej je napisala književna kritičarka i pjesnikinja Jovanka Vukanović. / Here comes the essay about ‘‘Dialogues in Montenegro’’ that was published in Vijesti newspaper (section Art, Contemporary literature). The essay was written by literary critic and poet Jovanka Vukanović.

*

Svedenost i poetska igra

Svojom prvom knjigom  kratkih proznih   medaljona  Dijalozi u Parizu Tijana Živaljević  je našoj čitalačkoj javnosti ponudila jednu posve novu  literarnu percepciju života. Istim načinom nastavlja i u Dijalozima u Crnoj Gori koji, u svojim vizionarskim koordinatama, daju još kompleksniju sliku naše  ovovremene svakidašnjice, ovoga puta nama još bliže – crnogorskog miljea, u svoj njegovoj razdešenosti, protivurječnosti, okrenutosti prošlom koliko i budućem. Zapravo, okrenutosti ka jednoj psihološkoj matrici koja će nam, kroz autorkin krajnje sveden narativni vizir, od stranice do stranice, predočiti složenu dramaturgiju naših malih života, stremljenja, naravi, navika, težnji ka nepoznatom, olakog prihvatanja i teškog privikavanja. 

Ta složena dramaturgija obuhvata, dakle, široko eksponencijalni teren koji će u svim svojim segmentima isijavati podjednaku uvjerljivost i senzitivnost. A to samo govori da je perceptivna snaga Tijane Živaljević konstantno usredsređena na suštinu, bit  jednog od najsloženijih fenomena – čovjeka i njegove sudbine. A kako o čovjeku, kao društvenom biću, prosuđujemo upravo kroz fenomen njegove socijalne uslovljenosti, pred nama se, kad je riječ o Dijalozima, otvara mnogostruka  dinamika  najkompleksnijih životnih situacija i doživljaja. Otuda Dijaloge u Crnoj Gori, prema problemskoj i motivskoj “inicijaciji”, možemo sagledati kroz više nivoa, čija ih slojevitost i mnogoznačnost, u konačnom tematskom sabiru, označava kao kulturološke, sociološke, istorijske i ine odrednice. Autorka je, uz to, uspjela da, bez dodatnih spekulacija i unaprijed projektovanog ishoda, neupadljivo i s upečatljivim razlogom, sinhronizuje neke bitne akcente iz prethodne knjige Dijalozi u Parizu sa dijaloškim replikama iz crnogorskog mikrokosmosa. To samo govori da svijet, u svoj svojoj različitosti poimanja, navika, kulturoloških, tradicijskih specifičnosti i drugih značenjskih kategorija, ima neke zajedničke, prepoznatljive, kako neuralgične i digresivne, tako i one univerzalne harmonizujuće magistralne tačke.

Pojam identitetskog zasvođenja, onakav kakvog ga u svojoj idejnoj projekciji doživljava Tijana Živaljević, daleko je od svake statike i dovršenosti upravo iz razloga što se čovjekov personalitet, u principu, ostvaruje kroz bezgranične mogućnosti kreativnog djelanja i njegovih permanentnih inovacija, i što je imaginacija, od ljudskog postanja, bila i ostala čovjekova jedina “nepotkupljiva” vodilja. Drugim riječima, sve ono što možemo razumjeti i prihvatiti, a što nepoznanice našeg sopstvenog bića transponuje u iskre prosvjetljenja, sve ono u čemu se možemo prepoznati, ili od čega se želimo distancirati – sve to mozaički konstituiše naš identitet. Za potvrdu rečene teze dovoljno je pročitati dvije-tri prozne minijature, kao što je ona na 29. stranici, gdje se na konstataciju: “Bila si drugačija osoba u Francuskoj”,  dobija odgovor – “Svako je drugačija osoba u Francuskoj.” Ili na 216. stranici : « Šta si planirala da radiš za imunitet ? « Idem za Pariz ». Međutim, priča o čovjeku nikada ne ide u jednom smjeru. Tako će prijatelji iz Pariza, došavši na naš kameniti, « siroti » teren, radosno uzviknuti : »Wow, ovdje se vide zvijezde ! » Izgleda da su, kroz navedeni ilustrativni primjer, forma i suština  već poodavno napustile ili, čak, zamijenile svoja mjesta. Potvrda tome je i sljedeća priča : « Francuski, klavir, tenis… Vi ste podignuti za kraljevstvo koje više ne postoji « , « Ja sam podignuta za kraljevstvo koje Vi ne razumijete. », koja po ko zna koji put, povlačeći liniju između provincijskog i svjetskog, na najbolji način relativizuje značenjski domet i jednog i drugog pojma. Što znači da i palanka zna da zasija univerzalnošću isto kao što i univerzalnost može da izgubi od svoje globalne pozicije.

Sklonost da kroz  refleksivnu optiku sagledava i tumači svoj svijet i onaj oko sebe Tijana Živaljević je do kraja isfiltrirala, a što će Dijaloge, bez sumnje, ojačati dodatnom lirsko-kritičkom notom. Otkud lirsko-kritičkom ? Otud što kroz ovakav, naoko kontroverzni, sintagmatski spoj lirsko-analitičkog autorka krajnje minuciozno raščlanjuje ili sintetizuje kompleksnost ljudske prirode, zamršenih karaktera i gole egzistencijalne pozicioniranosti. Čovjek je odvajkada, i u umjetnosti i u svakodnevnom životu, svjesno i nesvjesno nastojao da svoje postojanje, kao najveću zagonetku, ako već do kraja ne može razriješiti, bar ublaži, umilostivi, pripitomi, kako bi se sa njom (zagonetkom), kao zlehudom sudbinom, lakše nosio, i na taj način sebi osigurao neki vid odbrambene igre.  A da je to i najteža dionica u prepoznavanju naše sopstvene ličnosti, autorka je jednostavno, a snažno i efektno, u isti mah, objelodanila u priči na 54. strani, na osnovu koje i izvodimo zaključak  da će, sve dotle dokle je pojam (ne)podnošljivosti jedna od mogućih varijanti našeg trajanja, život, mada krajnje demistifikovan, predstavljati još uvijek održivu dnevnu traku. Iako maksimalno tanan i senzitivan, autorkin iskaz se snažno « nosi » sa sve zamršenijim psiho-situacijama današnjeg čovjeka, koje uveliko poprimaju traumatične obrise, unutar kojih je tehnovirtuelizacija zamijenila izvorne impulse našeg bića. Ako se za nekog pisca može reći da stvara u duhu poznate  sentence Ludwiga Vittgensteina –  da su granice našeg jezika granice našeg svijeta – onda je to, svakako Tijana Živaljević. 

Prozni insert na 69. strani direktno nas uvodi u rašomonijadu umnoženih frustracija savremenog svijeta : za razliku od nekih ranijih vremena, u kojima je mogućnost izbora (načina života) imala koherentniju osnovu, današnja spoznanja, umnožena i oportuna do granica fikcije, suprotno očekivanjima, otvaraju novo polje dramatskih zapleta, dezorijentacije i iluzionizma.  

Strasna i očajnička potraga za smislom i perspektivom i sopstvenog bića i svijeta, bilo kroz spoznaju Drugog ili ličnog iskustva, samo su još jedna slika samoće (str. 18) i nesnađenosti u kakofoniji početnih, laganih, preko « poučnih », do onih teže opominjućih udaraca. Za Tijanu Živaljević život je svojevrsna arena, a odgovor za  takvu situaciju je –  stoicizam, kao jedna od kontra-mjera, iskovana, u stilu autorkine poetike, kao eliptična, a tako dalekovidna poruka (str. 60).

Autorkino rodno Cetinje istovremeno je i istorijska pozornica Crne Gore. Odavno isijavajući kao najsvjetlija tačka na njenoj kulturološkoj mapi, Cetinje svoju mitsku odiseju nastavlja i u Dijalozima. Odmjeravajući se između prošlog i sadašnjeg, ono se, nažalost, sve više utapa u sopstvenu arheologiju. Istina, arheologiju sa još uvijek živim damarima koji nam omogućuju da se, pod uslovom da znamo gdje je Lovćen, orijentišemo i prema sebi i prema svijetu (str. 224). I čitanje likovnih sazviježđa Dada Đurića predstavlja dijalog sa Crnom Gorom, dijalog koji je iznutra dubinski napaja, a koji od iskona, kao pupčanom vrpcom, ostaje (s)vezan za kosmičku vječnost (str. 147). Umjetnost je najvjernije čovjekovo ogledalo koje, niti obmanjuje, niti preuveličava, a može samo da inspiriše i podstiče. Svjesna njene moći, Tijana Živaljević u svojim minijaturama silazi do njenih korijena, njenog arhetipskog izvorišta, kao antejske snage koja obdržava našu duhovnu vertikalu. I zato kaže : 

 « Zašto književnost ? »

« Kao porodica, doživjeli smo dvije tragedije. Kao Jugoslavija, da ne govorim. Kad sam pričao sa rodbinom – ublažavali su situaciju. Sa prijateljima, psihologom – i oni su ublažavali. Književnost ništa ne ublažava. »

Priča i pričanje nijesu samo jedna od normi civilizacijskog opštenja, već i primarni čovjekov bijeg od samoće, od sebe samog, bačenog na tlo zemne prolaznosti ; priča je njegova iskonska potreba da preskoči Rubikon, upoređujući na taj način svoju sudbinu i sudbinu svijeta. Dajući duboki introspektivni pečat svakom od dijaloških medaljona, autorka u isti mah intenzivira njihovu ekspresiju do tačke ključanja. U krajnjem, takve priče i čine našu tradicijsku podlogu, čuvaju naše duhovno postolje i zemaljsku (geografsku) autentičnost i ljepotu, kao teren po kojem ćemo krojiti naše pojedinačne sudbine i po njima bivati prepoznatljivi u današnjem sve uniformisanijem svijetu. Takva vrsta dragocjenosti nikad se ne može susresti u izobilju i lakoći, već u krajnje svedenim relacijama, u čvrsto kondenzovanim stanjima čovjekovog integriteta, čije « rasipanje atoma » podliježe jedino višoj, prirodnoj sili. Kratka dijaloška sekvenca na 166. strani u sebi je najznakovitije  sažela taj dragocjeni estetički i filozofski nukleus Dijaloga u Crnoj Gori, te je navodimo u cjelini :

                                     Kolašin

« Kako ste prošli zimu ? »

« Lijepa je bila. Ovo proljeće te opije. Udalji od suštine. Zimi si joj blizu. » 

Imajući pred sobom nesvakidašnju i veoma originalnu proznu zbirku, možemo ustvrditi da se poetski postupak Tijane Živaljević, osoben po svakom dijaloškom segmentu, rađa iz jednog sasvim novog, autentičnog doživljaja fenomena estetskog. I lirika i drama, i britki misaono-filozofski treptaj, i kolokvijalno i savremeno – sve to svedeno je u nekoliko redova, u formu koja kipti od vaskolikih značenja, metaforičkih sprega, aluzivnih signala i iznenadnih, svježih asocijativnih paralela. Takvim stilom Tijana izaziva čitaoca, uvlači ga u svoju poetsku igru, u čaroliju smisla i traganja, u enigmu međuljudskih saobraćanja, kao i u mnogobrojne slučajnosti, nedovršenosti i nepoznanice koje iz njega proizilaze. I sami se prepoznajući u mnogim mislima, replikama, jezičkoj igri i njenim beskrajnim metamorfozama, u svakodnevnim ljudskim sudbinama, svedenim na najnužniji prostor (ne)razumijevanja, Dijaloge Tijane Živaljević doživljavamo kao sopstveno ogledalo. I što je najvažnije, njeno literarno traganje se podjednako odvija i kroz stišani emotivni nerv i kroz mudrost i duboki analitički solilokvijum i resku misao  i duševni treptaj, istovremeno. Kroz filigranske pore jezika ona je, zapravo,  iznijela svu dramu ovoga svijeta.

Autorkin izraziti osjećaj za mjeru, za kontemplativno sagledavanje i stvarnog i imaginarnog, njena sposobnost da usložnjenost čovjekove dnevne trake, koja zna da bude i duhovita i sumorna, u isto vrijeme, svede u krajnje sofisticirane poetske minijature – znak je da se radi o stvaraocu koji se sa sigurnošću kreće kroz sve izazovnije lavirinte savremene literature.             

Jovanka Vukanović

*

Reduction and poetic play

Tijana Živaljević has offered a completely new literary perception of life to our reading public with her first book of prose medallions Dialogues in Paris. She continues in the same way with her Dialogues in Montenegro, which in their visionary coordinates paint an even more complex picture of our contemporary everyday life. This time even closer – the dialogues paint the picture of Montenegrin milieu in all its inconsistencies, and its connection to both the past and the future. A choice of specific psychological blueprint combined with the author’s minimalist narrative point of view will lead us through, page by page, our dramatic little lives, our strivings, natures, habits, aspirations for the unknown, easy acceptances and difficult adjustments. 

This complex dramaturgy covers a very exponentially wide domain, which will radiate at once both persuasiveness and sensitivity in all its segments. And that tells us that the power of Tijana Živaljević’s perception is constantly focused on the essence, on the core of one of the most complex phenomena – the human being and his or her destiny. As person is perceived as a social being through the lens of their social conditioning, through the Dialogues, we witness an unraveling of multiple dynamics of the most complex life situations end experiences. Hence, according to problematic and motive ‘initiation’, Dialogues in Montenegro can be understood through several levels. The nuance of the Dialogues is seen as cultural, social and historical determinants in all its collection of themes. In addition, without giving the story away, the author succeeded subtly, yet with a powerful reason to synchronize the important ideas from her previous book Dialogues in Paris with the dialogical replies in the Montenegrin microcosm. This proves that the world in all its diversity of understanding, diversity of habits, cultural and traditional particularities and other semantic categories, also has some unifying, recognizable core qualities, both neuralgic and universal, both digressive and harmonized.

The idea of identity shaping, as ideologically approached by Tijana Živaljević, is never static and it is intentionally left unfinished precisely because one’s personality is realized through infinite possibilities of one’s creative work and one’s perpetual reinventing. And how transcendental this approach is, human imagination has been the precious North Star since the dawn of the human existence. In other words, all the things we can understand, and accept, which the unknown of our being transforms into sparks of enlightenment, all that we can recognize ourselves in, all that we want to distance ourselves from – this all forms our identity as one mosaic. To exemplify this premise, it is sufficient to read two or three short dialogues such as the one on page 24 where a statement, You were a different person in France. is followed by a reply, Everyone is a different person in France. Or the short dialogue on page 212, What have you planned to do for your immune system? I'm going to Paris. However, the human story never follows the same direction. And so the friends upon arrival from Paris to our rocky, impoverished landscape will thus joyfully exclaim, Wow, you can see the stars here! We can see through this illustrative example that it seems the form and the essence had left their positions a long time ago, or even they had exchanged their places. The following story exemplifies this, French language, piano, tennis... You have been raised for a kingdom that no longer exists. I have been raised up for a kingdom that you do not understand. By drawing a line between provincial and global, this story relativizes the semantic range of both terms in its best way. This means that a small town can shine with its universality exactly the same way universality can lose from its global position.

With tendency to observe and interpret both her inner world and the one that surrounds her as if through reflections in a mirror, Tijana Živaljević filtered these two worlds until the end. This will undoubtedly enrich the Dialogues by giving them a lyrical and critical note. Why? Because this seemingly controversial, semantic combination of poetry and analysis, the author carefully distinguishes and summarizes the complexity of human nature, complex characters and their bare existential states. Men and women have forever, both in their artistic expressions and their daily lives, intentionally and subconsciously attempted to ease their puzzled existence which they could never truly solve. If they couldn’t entirely solve this puzzle, they tried at least to alleviate it, to propitiate it and tame it, so they could deal with it as with an evil fate, and in this way ensure some form of a defense game. And that this is the most difficult part of recognizing our own personality, the author revealed it very simply, powerfully and efficiently in her story, page 49, where we draw a conclusion that life, although utterly demystified, will still represent an on-going daily routine, as long as the idea of intolerableness is one of the possible options of our existence. Although maximally subtle and sensitive, the author's statement strongly ‘copes’ with the increasingly intricate psycho-situations of today's man, which largely take on traumatic outlines, within which techno-virtualization has replaced the original impulses of our being. If a writer can be said to create in the spirit of Ludwig Wittgenstein's famous sentence - that the borders of our language are the borders of our world - then it is certainly Tijana Živaljević.

The prose insert on page 64 directly introduces us to a subjective experience of multiplied frustrations of the modern world: unlike some earlier times, in which the possibility of choice (way of life) had a more coherent basis, today's knowledge, multiplied and opportune to the limits of fiction, contrary to expectations, opens a new field of dramatic plots, disorientation and illusionism.

The passionate and desperate search for meaning and perspective of both one's own being and the world, whether through cognition of the Other or personal experience, is just another image of loneliness (page 13) and insecurity in the cacophony of initial, easy, over ‘instructive’ to those heavier warning blows. For Tijana Živaljević, life is a kind of arena, and the answer to such situation is - Stoicism, as one of the counter-measures, forged, in the style of the author's poetics, as an elliptical and so far-sighted message (page 55).

The author's hometown Cetinje is at the same time the historical stage of Montenegro. Shining as the brightest point on its cultural map for ages, Cetinje continues its mythical odyssey in Dialogues.

Weighing between the past and the present, it is, unfortunately, drowning more and more in its own archaeology. It is true, archaeology, with still living gifts, allows us to orient towards ourselves and the world provided that we know where Lovćen is. (page 220). Reading the artistic constellations of Dado Đurić also represents a dialogue with Montenegro, a dialogue that is deeply nourished from within, and which from the beginning, like the umbilical cord, remains tied to cosmic eternity (page. 143).

Art is people’s most faithful mirror which neither deceives nor exaggerates. It can only inspire and encourage. Being aware of its power, Tijana Živaljević, in her miniatures, descends to its roots, its archetypal source, as an Antaeus’ force that maintains our spiritual vertical. And that is why she says:

Why literature?

As a family, we experienced two tragedies. Not to mention the tragedy in Yugoslavia. When I talked to relatives - they downplayed the situation. With friends, with a psychologist - they all did the same. Literature does not downplay anything.

Story and narration are not only one of the norms of civilizational communication, but also the primary escape of human beings from loneliness, from themselves, thrown to the ground of earthly transience; the story is the human primordial need to skip the Rubicon, thus comparing their destiny and the destiny of the world. Giving a deep introspective stamp to each of the dialogic medallions, the author at the same time intensifies their expression to the boiling point. Ultimately, such stories form our traditional background, preserve our spiritual pedestal and earthly (geographical) authenticity and beauty, as a terrain on which we will shape our individual destinies and be recognizable in today's increasingly uniformed world.

This kind of preciousness can never be found in abundance and lightness, but in extremely reduced relations, in tightly condensed states of human integrity, whose ‘atomic disintegration’  subjects only to a higher, natural force. The short dialogue sequence on page 162 most succinctly summed up this precious aesthetic and philosophical nucleus of the Dialogue in Montenegro, and we quote it in its entirety:

Kolašin

How was your winter?

It was nice. This spring makes you restless, it separates you from the essence. You are close to it in the winter time.

Having in front of us an unusual and very original prose collection, we can state that the poetic procedure of Tijana Živaljević, special in each dialogic segment, is born from a completely new, authentic experience of the aesthetic phenomenon. Both the lyrics and the drama, and the sharp thought-philosophical blink, both colloquially and contemporary - all this is reduced to a few lines, in a form that boils with diverse meanings, metaphorical connections, allusive signals and sudden, fresh associative parallels.

With such a style, Tijana Živaljević challenges and draws the reader into her poetic play, into the magic of meaning and search, into the enigma of interpersonal connections, as well as into the numerous coincidences, incompleteness and unknowns that arise from it.

Recognizing ourselves in many thoughts, remarks, language game and its endless metamorphoses, in everyday human destinies, reduced to the most necessary space of (mis) understanding, we experience Tijana Živaljević's Dialogues as our own mirror. And most importantly, her literary search takes place equally through a quiet emotional nerve and through wisdom and a deep analytical soliloquy, and a sharp thought and mental blink, at the same time. Through the filigree pores of the language she has, in fact, brought out all the drama of this world.

The author's expressive sense of proportion, of contemplative perception for both the real and the imaginary, her ability to reduce the complexity of humans existence, which could be both witty and gloomy at the same time, to extremely sophisticated poetic miniatures - is a sign that she is a creator who moves with certainty through the increasingly challenging labyrinths of contemporary literature.

Jovanka Vukanovic

(Essay translation into English: Ivana Maraš-Obradović)