Norveški pisac o ‘dijalogu’
Norveški pisac Karl Ove Knausgård je napisao i peti tom pod nazivom Moja borba. Koliko bi svako od nas imao tomova? Broj vjerovatno nije važan, važno je nastaviti. U njegovom nastavku glavni lik, zapravo pisac sam, govori o ideji za svoj novi roman - govori o ‘dijalogu’. Ja sam tek u prvom tomu i nijesam naišla na taj paragraf, ali jeste draga Maja Milutinović, ljekarka i biohemičar koja živi u Beogradu. Poslala je odlomak, koji slijedi, kao i rečenicu: ‘Podsjetilo me na Dijaloge u Crnoj Gori i njihovu važnost.’
‘Ispričao sam joj o svojoj novoj ideji za roman. Prvo će se sastojati od različitih dijaloga, ljudi govore u raznoraznim okruženjima, u kafeima, autobusima, parkovima i tako dalje, svi razgovori se vode o najvažnijim stvarima u životu tih ljudi, dakle govore o nečem važnom, kao na primjer da je jedan upravo saznao da ima rak, ili je nećiji sin završio u zatvoru, možda zbog ubistva, ali onda rekao sam Petri - koja me je slušala ne gledajući me - ali onda se situacija u kojoj su se ti razgovori odigrali polako razotkriva. Jedan čovjek ih je snimao. A zašto je to uradio, pitao sam Petru, stvarno, zašto, odgovorila je, nasmešio sam se, nasmešila se, pa, upravo je u tome stvar, kazao sam. Naime, on je član jedne organizacije, ili radi za nju. U svim gradovima izvjesne veličine, ima ljudi koji rade za tu organizaciju, idu naokolo i snimaju razgovore ljudi, koji se zapisuju i negdje arhiviraju, i nije to od juče, već traje od pamtivijeka. Hoću da kažem da ima razgovora iz srednjeg vijeka i iz antike, hiljade i hiljade, i svi su na neki način suštinski važni za ljude koji su ih vodili.’
Karl Ove Knausgård
Interesantno je da je i ovog pisca, Karl Ove Knausgårda, privukla ta esencija koja je u pokretu - u razgovorima. Međutim, on je odmah pomislio na dramu u dijalozima - trenutak kad je neko saopštio da je bolestan ili kad je neko čuo zatvorsku presudu za svog sina - što je ipak i medijska vijest, nažalost, odnosno, medijsko meso. To je velika razlika u odnosu na Dijaloge u Crnoj Gori, koji bacaju svjetlost i arhiviraju dijaloge koji nikada ne bi završili u medijima, ne nose tu vrstu tragike, već pokazuju da se istine nalaze i u nježnosti.
Pisac Karl Ove Knausgårda takođe ima potrebu da ‘dijaloge’ i arhiviranje dijaloga smjesti u određenu radnju, da razotkriva okolnosti, da ih povezuje jednom organizacijom… što, svakako, može biti jako zanimljivo i atraktivno. Međutim, Dijalozi u Crnoj Gori su oslobođeni ‘fabule’, kao što je muzika Igora Stravinskog oslobođena harmonije, a jedina organizacija koja ih povezuje je - tok umjetnosti. Zato su riječi književne kritičarke Jovanke Vukanović tako precizne kada kažu da se Dijalozi u Crnoj Gori mogu definisati i kao ‘poetske minijature’, koje idu ka poeziji, ka samom nektaru.
Hvala Maji na ovom odlomku, koji je napomenuo važnost dijaloga i koji me naveo na poređenje i doveo do poezije, opet.
