Brodsky: Rendez-vous sa zlom / Brodsky: Rendez-vous with evil

U nastavku slijedi govor pjesnika i esejiste Jozefa Brodskog generaciji 1984. godine na Williams Collegeu.

,,Dame i gospodo iz klase 1984.,

Bez obzira koliko ćete izabrati da budete smjeli ili oprezni, tokom svog života nužno ćete doći u neposredni, fizički dodir s onim što je poznato pod imenom Zlo. Ne mislim pritom na svojstva romana strave, već u najmanju ruku, na opipljivu društvenu stvarnost koja leži izvan vaše kontrole. Nikakva dobra narav ili lukavi proračuni ne mogu spriječiti ovaj susret. Zapravo, što ste proračunatiji i oprezniji, to je veća vjerovatnost za ovaj rendez-vous, i to su teže njegove posljedice. Struktura života je takva da onome što smatramo Zlim dopušta sveprisutnost, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što se Zlo često pojavljuje pod maskom dobra. Nikad ga nećete videti kako prelazi vaš prag i predstavlja se: »Zdravo! Ja sam Zlo«. Ovo, naravno, upućuje na njegovu drugu prirodu, ali utjeha koju iz toga opažanja možete dobiti ubrzo, kroz svoju učestalost, prelazi u dosadu.

Mudro bi stoga bilo sve vaše ideje o dobrome podvrgnuti što pomnijem ispitivanju, pročešljati cijelu vašu garderobu, kako biste vidjeli koja odjeća pristaje ovom strancu. To se, naravno, može pretvoriti u stalno zanimanje, a što bi bilo dobro. Iznenadili biste se koliko stvari koje smatrate svojima, i dobrima, bez ikakve prepravke divno stoji vašem neprijatelju. Možda se čak počnete pitati nije li on vaša slika u ogledalu, jer je najzanimljivija stvar u vezi sa Zlom upravo njegova posvemašnja ljudskost. Ništa se ne može iskrenuti i nositi naopačke tako lako kao nečija predstava o društvenoj pravdi, građanskoj savjesti, boljoj budućnosti, itd. Blago rečeno. Jedan od najsigurnijih znakova za uzbunu je broj onih koji dijele vaše mišljenje, i to ne toliko što jednodušnost ima sposobnost degeneracije u uniformnost, koliko zbog – u velikim brojkama implicitne – vjerovatnoće da je plemenitost osjećaja naprosto krivotvorena.

Na isti je način najsigurnija odbrana od Zla krajnji individualizam, originalnost mišljenja, mušičavost pa čak – ako hoćete – i ekscentričnost. To jest, nešto što se ne može glumiti, patvoriti, oponašati; nešto čime nije zadovoljan čak ni na ovo naviknut varalica. Nešto što se, drugim riječima, ne može podijeliti, isto kao što se ne može podijeliti ni vaša vlastita koža: čak ni s manjinom. Zlo je mamac za pouzdanost, sigurnost. Ono uvijek slijedi velike brojeve, čvrsti granit, ideološku čistoću, uvježbane armije i stabilne račune. Sklonost Zla prema ovakvim stvarima prvenstveno je u vezi s njegovom prirođenom nesigurnošću, no i ovo opažanje od male koristi je jednom kad Zlo pobijedi.

A što se tako često događa: u mnogim djelovima svijeta i u nama samima. Uzevši u obzir njegov opseg i intenzitet, uzevši u obzir naročito umor svih onih koji mu se opiru, Zlo danas možemo smatrati ne etičkom kategorijom već fenomenom koji se više ne mjeri česticama nego geografskim mapama. I otud razlog moga govora ovdje nema veze s vašom mladošću, neiskustvom i kretanjem u život. Ne, ovaj navodno čisti početak crn je od prljavštine i teško je povjerovati da će ga očistiti vaše sposobnosti ili volja. Svrha moga govora jednostavno je predložiti vam način otpora koji vam jednoga dana može korisno poslužiti; način koji će vam možda pomoći da iz susreta sa Zlom izađete bar manje uprljani, ako već ne i pobjedonosniji od svojih prethodnika. Imam na umu, naravno, poznatu taktiku okretanja drugog obraza.

Pretpostavljam da ste na ovaj ili onaj način svi čuli o interpretacijama ovog biblijskog stiha – interpretacijama Tolstoja, Gandija, Martina Lutera Kinga i drugih. Drugim riječima, pretpostavljam da vam je poznata zamisao o nenasilnom ili pasivnom otporu, čiji je glavni princip vraćanja zla dobrim, dakle, neodgovaranjem na isti način. Činjenica da je ovaj današnji svijet, takav kakav jeste, sugeriše da, u najmanju ruku, ova ideja nije univerzalno prihvaćena. Razlozi ove nepopularnosti dvostruki su. Prvo, nužni uslov za djelotvornost ovog koncepta jeste makar rubna demokratija. Upravo ovo nedostaje velikom dijelu našeg globusa. Drugo, to je »zdrav razum« koji žrtvi govori da je njen jedini dobitak, ako okrene drugi obraz i ne odgovori na zlo zlom, u najboljem slučaju moralna pobjeda – nešto prilično nematerijalno. Prirodno oklijevanje da još jedan deo svoga tijela izložite udarcu opravdano je sumnjom da ovakvo ponašanje samo potiče i uvećava Zlo; da protivnik moralnu pobjedu može zamijeniti za oprost.

Postoje i drugi, ozbiljniji razlozi za sumnju. Ako već prvi udarac nije žrtvi zamračio svijest, ona će možda uvidjeti da se okretanje drugog obraza svodi na manipulaciju napadačevim osjećajem krivice, da ne govorimo o njegovoj karmi. Moralna pobjeda tako uopšte ne mora biti moralnom, ne samo stoga što patnja često ima narcisoidan prizvuk, već i zato što žrtvu prikazuje kao osobu nadmoćniju, dakle i bolju od njezinog neprijatelja. Ipak, bez obzira koliko vaš neprijatelj bio zao, ključno je to što je on čovjek; i iako nesposoban druge voljeti kao samoga sebe, mi svejedno znamo da Zlo počinje kad jedan čovjek počne misliti da je bolji od drugih. (Zbog ovoga ste, na prvom mjestu, bili udareni po desnom obrazu.) U najboljem slučaju, tako, ono što možete dobiti kad neprijatelju okrenete drugi obraz zadovoljstvo je što ćete mu pokazati besciljnost njegove radnje. "Pogledaj", govori drugi obraz, "ono što udaraš samo je meso. To nisam ja. Ti ne možeš slomiti moju dušu". Nevolja s ovim stavom je, naravno, u tome što neprijatelj može prihvatiti izazov.

Pre dvadeset godina, u jednom od brojnih zatvora sjeverne Rusije, dogodila se sljedeća scena. U sedam sati ujutro, s praga širom otvorene ćelije, jedan se čuvar obratio osuđenicima riječima: "Građani! Kolektiv zatvorskih čuvara izaziva vas, zatvorenike, na socijalističku  utakmicu u cijepanju drva iz dvorišta!" U tim krajevima nema centralnog grijanja, a lokalna policija globi sva okolna drvna preduzeća za desetinu njihovih proizvoda. U vrijeme koje opisujem, zatvorsko je dvorište ličilo na pravo stovarište drva: gomile na dva ili tri sprata, u poređenju s kojima se jednospratni kvadrat samog zatvora činio patuljastim. Potreba za cijepanjem bila je očita, iako je i prije bilo sličnih socijalističkih utakmicama. "A što ako odbijemo?" upitao je jedan zatvorenik. "U tom slučaju ništa od jela", glasio je odgovor.

Zatvorenicima su dodijelili śekire i sječa je počela. Vrijedno su radili i zatvorenici i čuvari pa su u podne svi bili iscrpljeni, posebno uvijek slabo hranjeni zatvorenici. Najavljen je odmor i ljudi su sjeli da jedu – svi osim onoga koji je postavio pitanje. On je nastavio zamahivati śekirom. I zatvorenici i čuvari šalili su se na njegov račun, nešto o Jevrejima koji su obično pametni ljudi dok ovaj ovdje… i tako dalje. Poslije odmora nastavili su s radom, iako nešto sporije. Do četiri sata, čuvari su prestali jer im je završila smjena; nešto kasnije stali su i zatvorenici. Onaj zatvorenik i dalje je zamahivao śekirom. Nekoliko puta su ga obije strane molile da prestane, ali on nije obraćao pažnju. Činilo se da je uhvatio određeni ritam koji nije želio kršiti; ili je to ritam bio uhvatio njega?

Ljudima je nalikovao na automat. Pet sati, šest sati, a śekira se i dalje micala gore-dolje. I čuvari i zatvorenici stali su ga pomno motriti i sarkastični izraz njihovih lica postupno je ustuknuo prvo pred čuđenjem, a onda pred strahom. U pola osam čovek je prestao, oteturao u svoju ćeliju i zaspao. Za ostatka njegovog boravka u tom zatvoru više nije bilo poziva na socijalistička takmičenja između čuvara i zatvorenika, iako se drvo i dalje gomilalo.

Pretpostavljam da je ovaj čovek mogao izdržati dvanaest sati neprekidnog cijepanja jer je bio mlad. Imao je dvadeset i četiri godine. Tek nešto stariji nego što ste vi sada. Međutim, mislim da je postojao još jedan razlog ovakvom njegovom ponašanju. Sasvim je moguće da je mladić – i baš zbog toga što je bio mlad – pamtio tekst Isusovog Govora na gori bolje od Tolstoja ili Gandija. Budući da je Sin Čovečji običavao govoriti u trijadama, mladić se možda prisjetio da stih o kojem smo govorili ne završava kod: ‟Naprotiv, udari li te ko po desnom obrazu, okreni mu i drugi‟, već se nastavlja: ‟ko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač. Ako te ko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije‟.

Citirani ovako, u cjelosti, stihovi se malo tiču nenasilnog ili pasivnog otpora, ili načela neodgovaranja istim i uzvraćanja na zlo dobrim. Značenje ovih stihova teško se može nazvati pasivnim, jer sugeriše da se Zlo može obesmisliti preterivanjem, umanjivanjem njegovih zahteva kroz opseg vaše poslušnosti, a koja tada smanjuje štetu. Ovakva stvar žrtvi dodjeljuje vrlo aktivnu ulogu, ulogu mentalnog napadača. Moguća pobeda ovde tako nije moralna već egzistencijalna. Drugi obraz ne pokreće neprijateljev osjećaj krivice (koji on lako može umiriti), već njegov razum i sposobnostima razotkriva besmisao cijelog poduhvata: kao što to čini svaka masovna proizvodnja.

Podsjećam vas da ovde ne govorimo o fer borbi. Govorimo o situacijama u kojima se čovek od samoga početka nalazi u beznadno neravnopravnom položaju, gde nema mogućnosti povratnog udarca, gde je prednost uvek na jednoj strani. Drugim riječima, govorimo o crnim trenucima života, kad osjećaj moralne nadmoći nad neprijateljem ne pruža nikakvu utjehu, i kad je neprijatelj otišao predaleko da bi se postidio ili zažalio nad napuštenim skrupulama, kad čovjek na raspolaganju ima samo vlastito lice, košulju, ogrtač i noge koje pješače.

U ovakvoj situaciji nema puno mjesta za taktiziranje. Zato bi okretanje drugog obraza trebalo biti vaša svjesna, hladna, promišljena odluka. Vaše šanse za pobjedu, ma kako male, zavise od toga da li znate što radite ili ne. Dok neprijatelju okrećete obraz, trebate znati da je to tek početak vašeg iskušenja, kao i onog stiha – te se trebate vidjeti kroz cijelu sekvencu, kroz sva tri stiha Govora na gori. U suprotnom će vas stih izdvojen iz konteksta ostaviti osakaćenima.

Utemeljiti etiku na krivo citiranom stihu znači prizivati udes, ili, opet, završiti kao mentalni malograđanin koji uživa konačnu udobnost: onu svojih uvjerenja. U oba slučaja (od kojih je zadnji, sa svojim članstvom u dobrotvornim organizacijama, najneprihvatljiviji), rezultat je prepuštanja terena Zlu, odloženo shvaćanje njegovih slabosti. Jer Zlo je, ponavljam, samo ljudsko. Etika utemeljena na ovom krivo citiranom stihu u postgandijevskoj Indiji nije promijenila ništa osim boje kože indijske Vlade. Gladnom je čovjeku svejedno zbog koga je gladan. Mislim da mu je čak draže ako je to zbog bijelog čovjeka pa makar zato što društveno zlo ima naizgled druge izvore pa ga je lakše otrpjeti nego ono vlastite rase. Kad je u pitanju odgovornost stranca, još uvek postoji nada, postoji fantazija.

Slično se dogodilo i u Rusiji poslije Tolstoja – etika utemeljena na izdvojenim stihovima potkopala je dobar dio narodne odlučnosti u sukobu s policijskom državom. Ono što je usledilo dobro je poznato: šezdeset godina nacionalnog okretanja drugog obraza pretvorilo je ovaj obraz u jednu golemu masnicu pa tako naša današnja država, umorna od nasilja, na njega jednostavno pljuje. Kao i na obraz svijeta. Drugim riječima, ako želite osvijetliti hrišćanstvo, ako Hristovo učenje želite prevesti u političke termine, potrebno vam je nešto više od pomodnog političkog foliranja: potreban vam je original – pa bar u mislima, ako već nije našao mjesta u vašem srcu. Budući da je Isus bio više božanski Duh nego dobar čovjek, kobno je guslati po njegovoj dobroti, a na račun njegove metafizike.

Moram priznati da mi je pomalo neugodno govoriti o ovim stvarima: okretanje ili neokretanje drugog obraza, na kraju krajeva, sasvim je lična odluka. Susret se uvijek odvija u situacijama jedan naprema jedan. Uvijek je u pitanju vaša koža, vaša košulja i vaš ogrtač, pješačiće vaše noge. Savjetovati, a kamoli poticati nekoga u vezi s takvim odukama, nije samo potpuno pogrešno, već i nepristojno. Sve što ja želim jeste izbrisati iz vaših glava kliše koji je povrijedio mnoge, a dao vrlo malo. Isto bih tako volio u vas usaditi ideju da, bez obzira na prednosti, niste pobijeđeni dok god imate svoju kožu, košulju, ogrtač i noge.

Postoji, međutim, još ozbiljniji razlog za neprijatnost pri javnom raspravljanju o ovakvim stvarima i on nije samo naš vlastiti prirodni otpor pri smatranju sebe potencijalnim žrtvama. Ne, to je prije puka trezvenost, koja čovjeka prisiljava da i u vama gleda moguće zločince, a pred potencijalnim neprijateljem otkriti tajnu borbe loša je strategija. Ono što čovjeka oslobađa optužbe za izdaju, ili, još gore, za projekciju taktičkog statusa quo u budućnosti, jeste nada da će žrtva uvijek razmišljati dosjetljivije, originalnije i preduzimljivije nego što će misliti napadač.

I otud šansa za njen trijumf.”

Joseph Brodsky

*

Here comes the speech of the poet and essayist Joseph Brodsky to the Williams College graduation class of 1984.

“Ladies and gentlemen,

No matter how daring or cautious you may choose to be, in the course of your life you are bound to come into direct physical contact with what’s known as Evil. I mean here not a property of the gothic novel but, to say the least, a palpable social reality that you in no way can control. No amount of good nature or cunning calculations will prevent this encounter. In fact, the more calculating, the more cautious you are, the greater is the likelihood of this rendezvous, the harder its impact. Such is the structure of life that what we regard as Evil is capable of a fairly ubiquitous presence if only because it tends to appear in the guise of good. You never see it crossing your threshold announcing itself: “Hi, I’m Evil!” That, of course, indicates its secondary nature, but the comfort one may derive from this observation gets dulled by its frequency.

The surest defense against Evil is extreme individualism, originality of thinking, whimsicality, even — if you will — eccentricity. That is, something that can’t be feigned, faked, imitated; something even a seasoned impostor couldn’t be happy with. Something, in other words, that can’t be shared, like your own skin — not even by a minority.

The fact that the world today is what it is suggests, to say the least, that this concept is far from being cherished universally. The reasons for its unpopularity are twofold. First, what is required for this concept to be put into effect is a margin of democracy. This is precisely what 86 percent of the globe lacks. Second, the common sense that tells a victim that his only gain in turning the other cheek and not responding in kind yields, at best, a moral victory, i.e., quite immaterial. The natural reluctance to expose yet another part of your body to a blow is justified by a suspicion that this sort of conduct only agitates and enhances Evil; that moral victory can be mistaken by the adversary for his impunity.

The moral victory itself may not be so moral after all, not only because suffering often has a narcissistic aspect to it, but also because it renders the victim superior, that is, better than his enemy. Yet no matter how evil your enemy is, the crucial thing is that he is human; and although incapable of loving another like ourselves, we nonetheless know that evil takes root when one man starts to think that he is better than another.

The meaning of these lines is anything but passive for it suggests that evil can be made absurd through excess; it suggests rendering evil absurd through dwarfing its demands with the volume of your compliance, which devalues the harm. This sort of thing puts a victim into a very active position, into the position of a mental aggressor. The victory that is possible here is not a moral but an existential one.

Ethics based on this faultily quoted verse have changed nothing in post-Gandhi India, save the color of its administration. From a hungry man’s point of view, though, it’s all the same who makes him hungry. I submit that he may even prefer a white man to be responsible for his sorry state if only because this way social evil may appear to come from elsewhere and may perhaps be less efficient than the suffering at the hand of his own kind. With an alien in charge, there is still room for hope, for fantasy.

Similarly in post-Tolstoy Russia, ethics based on this misquoted verse undermined a great deal of the nation’s resolve in confronting the police state. What has followed is known all too well: six decades of turning the other cheek transformed the face of the nation into one big bruise, so that the state today, weary of its violence, simply spits at that face. As well as at the face of the world.

I must admit that I feel somewhat uneasy talking about these things: because turning or not turning that other cheek is, after all, an extremely intimate affair. The encounter always occurs on a one-to-one basis. It’s always your skin, your coat and cloak, and it is your limbs that will have to do the walking. To advise, let alone to urge, anyone about the use of these properties is, if not entirely wrong, indecent. All I aspire to do here is to erase from your minds a cliché that harmed so many and yielded so little. I also would like to instill in you the idea that as long as you have your skin, coat, cloak, and limbs, you are not yet defeated, whatever the odds are.”

Joseph Brodsky