Marko Tomaš

Opet smo ostali uskraćeni za ljeto.

Trebamo puno dulje biti bosonogi i slani

dok dani ne postanu sasvim nalik jedan na drugi.

Premalo je sve to za djecu poput nas.

Netko nas potkrada i vara.

Kuda odu svi ti sunčani sati

kada jesen pruži ruku i stavi užinu u učeničke torbe?

Bezbrižnost nam je tek namignula.

More se nije stiglo naviknuti na naša stopala.

I, što sada kada smo opet na mjestu s kojeg smo krenuli?

Nismo se stigli ni zavoljeti na drugačije načine.

Nismo dobili šansu, premalo je sve to, prekratko je ljeto.

Opet moramo odrastati, opet umotati naše udove,

skriti se od neba koje polako postaje neraspoloženo,

disati duboko da zaspimo, moramo se opet sresti

u svijetu u kojemu ništa ne možemo nazvati svojim

izuzev toga što ostaje u nama kao ostatak ljeta,

jedan sunčani trenutak zbog kojeg preplićemo prste,

čuvamo se od svega što dolazi na kraju rujna

kada je sve zvanično i neizbježno,

kada se više ne možemo zavaravati

da još ima žala, da ima mora i dana nepodnošljivo dugih,

da je vremena napretek

i mladosti.

Marko Tomaš