Marko Tomaš

Naše su samoće vidjele i bolje dane.
Drugim su ulicama hodale.
Teturale su naše sjene trgovima europskih metropola
ali nigdje takve samoće, tako poznate, tople i prisne
samoće od koje se umire
nigdje nema osim na ulicama našeg izgubljenog grada
Nigdje te nisam i nigdje neću tako voljeti.
U stranim smo gradovima i mi stranci,
nema poznatih mirisa kojima se hrane samoća
i strah od starosti
Nigdje drugdje ne stare poznata lica
i nemamo koga ispraćati.
Samo smo prema našem gradu roditeljski strogi
jer nigdje drugdje nismo bili mladi,
drugdje to možemo ostati.
Nigdje se naši strahovi nisu toliko snažno grlili
kao među onima koji nas oduvijek znaju.
Nigdje se nismo morali kriti kao među zgradama
čija smo vrata otvarali od djetinjstva.
Nigdje naši susreti nisu ni pasus u gradskoj priči,
iz svakog grada možemo otići
ali samo se u jedan nikada ne možemo vratiti
i samo tamo ne možemo napustiti jedno drugo.
Nigdje takve ljubavi, ponavljam,
nigdje se ne može tako voljeti
kao u svom gradu
jer nigdje nismo toliko sami
kao među svojima.

Marko Tomaš

(Iz zbirke "Skratimo priču za glavu")