Lalić

Zastanite, da otvorimo velika vrata mora:

Brodovi su otplovili, i sve su ptice

Napustile obale za ljubav krajolika

Izvan ovog sluha, neobraslog u gvožđe.

Zastanite, nema pečata na vratima mora

Koje čeka, od početka čeka na početak

I razjeda obale smijehom obučenim u pjenu,

Modro od beskraja, crno od mrtvih sudbina.

Zastanite, čempresi su pokušali bijeg u nebo

I ostali na pola puta, s ranjavim korijenjem

U crvenoj zemlji, zelene igle u prazno,

Bol u vjetar. I sada se još radi samo

O jednoj praznoj obali i nevidljivim vratima

Bez čuvara, koja napipavam slijepim prstima pjesme,

Uplašen od posljedica koje ne dolaze.

Pomozite mi, da otvorim velika vrata mora

Iza kojih možda spava nestvarna legija

Naših dvojnika naoružanih jačim snom.

Nema pečata na nevidljivim vratima mora

Koja napipavam slijepim prstima pjesme,

Pun zvuka mora, kao poludjelo zvono.

Shvatite: ostala je samo jedna obala

Na kojoj pjevam, uzvišen zauvjek do prosjaka

Pred velikim, nevidljivim vratima.

Razumite me, vi što ste sanjali i mislili

Spljošteni bez milosti u slojevima godina;

Zastanite da otvorimo velika vrata mora

Pred kojima mi se ruke pretvaraju mučno

U rasječenu ružu vjetrova, koja krvari.

Glas u pticu koja ima probodene oči

Da bi istinitije pjevala.

Lalić