Marko Pogačar

Argument rane

Onoga s ranom sustigao sam u snu. ranu je nosio

kao orden. nosio ju je kao medalju. još kao dječak

ranu je bio pojeo, ne bi li je u sebi sakrio. odasvud

upirao je aorist: kaplje sna klatiše se u svojim šarkama

kao kapije. države su se povukle pod kamenice.

a ja sam znao sve mesare, izučih iznutra njihov zanat.

da ne bi umakao vezao sam ga kaišem, kako vezujemo

sve koje volimo. započeo sam šakama. zatim ga srušio

ušicom sjekire, da ne bih ranu poremetio.

imao sam je pred sobom rastvorenu, kao povelju. sama je

bila svoj pečat. skok u dalj, prečica, veza imeđu vjetra i tijela,

isprava vremena. ni tako, kao mapa bila je preda mnom prostrta,

nisam umio reći je li rana ulazna ili izlazna. iako sam je slijedio

stoljećima, ostala mi je strana. pratio sam je u stopu

kao što hrt prati lisicu, kako mjesec nadgleda kosti,

iz čiste ljubavi. naučio sam steći svoju ranu je dužnost.

primijetio sam svaka rana je posebna. nitko za mene nije umro,

nitko nikada bio svet. tijelo je kutija koju otvara vrijeme.

rana je otvoren prozor, kroz koji ulazi svijet.

Marko Pogačar