Tea Benčić Rimay

PREBOLJET ĆU TE

Preboljet ću te. Znam to, znam sasvim sigurno. Preboljet ću te. Moram to jednom izgovoriti glasno. Moram izvući na svjetlo dana onaj tihi i uporni, tako zgromljen osjet sa dna trbuha, dati mu zraka. Propustiti ga svim uvalama, posteljama i stolovima za kojima smo sjedili.

Nisam bolesna, barem ne nasmrt. Pomaknut ću to brdo bez sjene, sama samcata. Prodisat ću. Kao šuma, kao stablo kojem gule koru. Protrčat ću, slomiti taj samosvojni ponos, tu šašavu vjeru u jedno i jedino. Od tebe ću napraviti pjesmu koja nije sjećanje. I ti se smiješ, bez glasa, kažeš: ne možeš to. Nisi kamen, nisi otok kornatski. Nisi geto, nisi lijepa, nisi čudo, nisi zvijer. Ti si moja zauvijek.

Znam taj osjećaj. Sada. I vraća mi se dah kojim snažim pokret, mičem, lomim vrijeme i brišem zauvijek. Preboljet ću te. Znam sebe. Znam tebe. I dan je, i nisam u krevetu. I nema gropa u trbuhu, ustima, ušima, mozgu. Hodam, zastajem, govorim, čujem, dišem. Ti si kamen i otok kornatski. Ti si pjesma koja nema sjećanje. Ti si more bez savjesti. Ti si sasvim moj.

Tea Benčić Rimay (1956-2009)