Leonard Koen
Ugledao sam te na plesnom podiju
svima si pokazivala
da si preboljela tugu
Sada ti nitko više ne može nauditi
ljubav je jedino dobra
nakon povratka iz rata
ljubav je jedino dobra
nakon što se vratiš iz rata
ja sam rob istine
premda to nisam namjeravao biti
Leonard Koen
Odluka, Miroslav Mika Antić
Miroslav Mika Antić (1932-1986)
ODLUKA
Život je sve nešto iz početka.
Juče i prekjuče sutra ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.
Pa čemu onda razočaranja?
Ako je jedna ljubav - ćorak,
Odmah se drukčije i lepše sanja.
I kad si najviše tužan i gorak
nekih se novih očiju setiš
i shvatiš da letiš… divnije letiš.
Ko je to video da dečak pati?
Da kunja kmezav i da plače?
Svaki put moraš iznova znati
da voliš bolje, da voliš jače.
Ne da se vadiš.
Ne da se tešiš.
Već da se istinski do neba smešiš.
Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukčije vrede.
Živi se svaki put iz početka.
Živi se da se nikad ne pada.
Da budeš snažniji posle oluje.
I da se u tvom srcu već sada
Stotinu zlatnih zvezda unapred čuje.
Lalić
Zastanite, da otvorimo velika vrata mora:
Brodovi su otplovili, i sve su ptice
Napustile obale za ljubav krajolika
Izvan ovog sluha, neobraslog u gvožđe.
Zastanite, nema pečata na vratima mora
Koje čeka, od početka čeka na početak
I razjeda obale smijehom obučenim u pjenu,
Modro od beskraja, crno od mrtvih sudbina.
Zastanite, čempresi su pokušali bijeg u nebo
I ostali na pola puta, s ranjavim korijenjem
U crvenoj zemlji, zelene igle u prazno,
Bol u vjetar. I sada se još radi samo
O jednoj praznoj obali i nevidljivim vratima
Bez čuvara, koja napipavam slijepim prstima pjesme,
Uplašen od posljedica koje ne dolaze.
Pomozite mi, da otvorim velika vrata mora
Iza kojih možda spava nestvarna legija
Naših dvojnika naoružanih jačim snom.
Nema pečata na nevidljivim vratima mora
Koja napipavam slijepim prstima pjesme,
Pun zvuka mora, kao poludjelo zvono.
Shvatite: ostala je samo jedna obala
Na kojoj pjevam, uzvišen zauvjek do prosjaka
Pred velikim, nevidljivim vratima.
Razumite me, vi što ste sanjali i mislili
Spljošteni bez milosti u slojevima godina;
Zastanite da otvorimo velika vrata mora
Pred kojima mi se ruke pretvaraju mučno
U rasječenu ružu vjetrova, koja krvari.
Glas u pticu koja ima probodene oči
Da bi istinitije pjevala.
Lalić
Uzalud sam se trudio - Žan Ruso
Uzalud sam se trudio ti si u meni
Kucala
Kao neko drugo srce koje imam.
Uzalud sam se trudio ti si dolazila odlazila
Po bezglasnim prolazima kojima moja krv tiho mrmori
Uzalud sam se trudio znao sam da si tu
Zauvek
I zgrušana vrebaš
U traženju izlaza.
I moje ruke bez moje volje hvatale su me za gušu
Da te stegnu da te zadave
Da te istrgnu iz mene
Kao klin
Kao krik
Kao bulku koja crveni zid moga života.
Žan Ruso
Snijeg pada - Aleksandar Leso Ivanović
SNIJEG PADA
Da li to što u tom svitkanju pahuljica
zaiskri varka života radosnijeg,
tek volim što se vrh kuća i ulica
bjelina hvata i pada, pada snijeg.
Da li što ovo srce neveselo
suminu ljubav, i blagost, i toplina,
tek volim kad mi spusti se na čelo
pahulja meka — poljubac visina.
Aleksandar Leso Ivanović
Nadam se - Jasna Karamehmedović
Nadam se da nisi kao ja-
da ti ne treba piće da bi mogla
i da hodom čuvaš ulice od pada,
čak i sa visokim potpeticama,
dok ženstvenost postaje smiješna.
Nadam se da nisi kao ja-
da voliš svoje pjesme,
da ih pišeš i kad je sunčano
i da se ne osvrćeš
u strahu da će biti otete i ubijene.
Nadam se da si kao ja-
da slušaš bendove
koji te umrtvljuju već godinama
i da oživljavaš
pod magličastim, kišnim noćima
i japanskim crvenim borovima.
Nadam se da nisi kao ja –
da praznina nije tvoj eho
i da oči otvoriš kad se probudiš.
Nadam se nisi kao ja –
da jesi
i da ti dlanovi ne zadrhte
na svaki pokušaj
da dodirneš svijet.
Jasna Karamehmedović
Pismo Iva Lole
Pismo koje je Ivo Lola napisao u partizanima, s molbom da bude predato Slobodi ako on pogine:
“Najdraža jedina moja!
Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam – optimista sam, kao i uvijek! – da te ono nikad neće stići već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano.
U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odlučnu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog i naša lična budućnost i sreća, – želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari.
U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život koji smo htjeli nismo, kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i naše pobjede. I zato su te dvije stvari u suštini, u meni samom, jedno.
Znaj dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći – onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti.
Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.
Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu života naći ćeš osvetu i sreću.
Mnogo, mnogo te volim, jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s tobom dočekam veliki čas pobjede. Želim da te svojom ljubavi učinim onako srećnom kao što to zaslužuješ.”
Azra
Duboko u tebi
možda sam ostavio trag svjetla
u noći između zidova
ni svi dobri ljudi
ni svi oni koje znaš
ni bijeg od samoće
u koju se povlacis
kada provali očaj
jedva da su dovoljni
pred surovom snagom
krajnjom i konačnom
duboko u tebi
strasti slamaju
i ono što je preostalo
i ono što ne postoji
čežnju za smrću
želju za opstankom
žudnju za slobodom
i volju da se pokloniš sudbini
kao na dlanu
duboko u tebi
tisuće dobošara
fanfare iz daljine
zastave na pola koplja
koga oplakuješ ljubavi moja
crno znamenje na licu svog dragog
sjetu u riječima
jednom u životu
dat ću da me zarobi
muškarac hladnog stiska
i čeličnog pogleda
Azra
Paul Eluard
Ja znam pa zato i kažem
da moji prohtjevi imaju razloga
ja neću da mi prođemo
preko blata
ja hoću da sunce utiče
na naše bolove
da nas oduševi vrtoglavo
ja hoću da naše ruke i naše oči
od užasa se povrate raširene čiste
Ja znam pa zato i kažem
da moje ogorčenje ima razloga
nebo je bilo ukaljano
ljudsko meso mrcvareno
ledeno podjarmljivano razbacivano
ja hoću da mi se povrati pravda
pravda bez milosti
i da se tresnu posred lica dželati
gospodari bez korijena između nas
Ja znam pa zato i kažem
da moje očajanje nema razloga
svuda ima nježnih trbuha
da izmisle ljude
istovjetne meni
Moja gordost ne griješi
stari svijet me ne može tronuti
ja sam slobodan
ja nisam kraljevski sin ja sam čovjek
uspravan koga su htjeli da obore
Paul Eluard
O Crnoj Gori
O Crnoj Gori
Nosim široke haljine
jer ispod njih nosim
toke
za sve te metke
Zato mogu tako da se smijem
Ne zamjeri mi
Gađaj opet, ali...
Znaš, toke
Samo ih u toj jednoj kući
oslonim
teške su
Kuća je prazna
Ne zamjeri mi
Trebalo je mjesta
za sve te naše
toke
I tu sam
najranjivija
ali
onda
opet
jednostavno
izađem
T.Ž.
Marko Pogačar
Argument rane
Onoga s ranom sustigao sam u snu. ranu je nosio
kao orden. nosio ju je kao medalju. još kao dječak
ranu je bio pojeo, ne bi li je u sebi sakrio. odasvud
upirao je aorist: kaplje sna klatiše se u svojim šarkama
kao kapije. države su se povukle pod kamenice.
a ja sam znao sve mesare, izučih iznutra njihov zanat.
da ne bi umakao vezao sam ga kaišem, kako vezujemo
sve koje volimo. započeo sam šakama. zatim ga srušio
ušicom sjekire, da ne bih ranu poremetio.
imao sam je pred sobom rastvorenu, kao povelju. sama je
bila svoj pečat. skok u dalj, prečica, veza imeđu vjetra i tijela,
isprava vremena. ni tako, kao mapa bila je preda mnom prostrta,
nisam umio reći je li rana ulazna ili izlazna. iako sam je slijedio
stoljećima, ostala mi je strana. pratio sam je u stopu
kao što hrt prati lisicu, kako mjesec nadgleda kosti,
iz čiste ljubavi. naučio sam steći svoju ranu je dužnost.
primijetio sam svaka rana je posebna. nitko za mene nije umro,
nitko nikada bio svet. tijelo je kutija koju otvara vrijeme.
rana je otvoren prozor, kroz koji ulazi svijet.
Marko Pogačar
Vito Nikolić
Sonja, izađi da skitamo,
imam ludu želju večeras da lutam.
Sonja, izađi i iznesi samo
malo nježnosti ispod kaputa.
Malo nježnosti, malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad.
Sonja, izađi da skitamo,
noćas je nestvarno lijep grad.
Vito Nikolić
Walt Whitman
Spontaneous me, Nature,
The loving day, the mounting sun, the friend I am happy with,
The arm of my friend hanging idly over my shoulder,
The hill-side whiten’d with blossoms of the mountain ash,
The same late in autumn, the hues of red, yellow, drab, purple, and light and dark green,
The rich coverlet of the grass, animals and birds, the private untrimm’d bank, the primitive apples, the pebble-stones,
Beautiful dripping fragments, the negligent list of one after another, as I happen to call them to me or think of them,
The real poems, (what we call poems being merely pictures,)
The poems of the privacy of the night, and of men like me,
This poem drooping shy and unseen that I always carry, and that all men carry,
(Know once for all, avow’d on purpose, wherever are men like me, are our lusty lurking masculine poems,)
Love-thoughts, love-juice, love-odor, love-yielding, love-climbers, and the climbing sap,
Arms and hands of love, lips of love, phallic thumb of love, breasts of love, bellies press’d and glued together with love,
Earth of chaste love, life that is only life after love,
The body of my love, the body of the woman I love, the body of the man, the body of the earth,
Soft forenoon airs that blow from the south-west,
The hairy wild-bee that murmurs and hankers up and down, that gripes the full-grown lady-flower, curves upon her with amorous firm legs, takes his will of her, and holds himself tremulous and tight till he is satisfied,
The wet of woods through the early hours,
Two sleepers at night lying close together as they sleep, one with an arm slanting down across and below the waist of the other,
The smell of apples, aromas from crush’d sage-plant, mint, birch-bark,
The boy’s longings, the glow and pressure as he confides to me what he was dreaming,
The dead leaf whirling its spiral whirl, and falling still and content to the ground,
The no-form’d stings that sights, people, objects, sting me with,
The hubb’d sting of myself, stinging me as much as it ever can any one,
The sensitive, orbic, underlapp’d brothers, that only privileged feelers may be intimate where they are,
The curious roamer, the hand roaming all over the body, the bashful withdrawing of flesh where the fingers soothingly pause and edge themselves,
The limpid liquid within the young man,
The vexed corrosion so pensive and so painful,
The torment, the irritable tide that will not be at rest,
The like of the same I feel, the like of the same in others,
The young man that flushes and flushes, and the young woman that flushes and flushes,
The young man that wakes deep at night, the hot hand seeking to repress what would master him, The mystic amorous night, the strange half-welcome pangs, visions, sweats,
The pulse pounding through palms and trembling encircling fingers, the young man all color’d,red, ashamed, angry;
The souse upon me of my lover the sea, as I lie willing and naked,
The merriment of the twin babes that crawl over the grass in the sun, the mother never turning her vigilant eyes from them,
The walnut-trunk, the walnut-husks, and the ripening or ripen’d long-round walnuts,
The continence of vegetables, birds, animals,
The consequent meanness of me should I skulk or find myself indecent, while birds and animals never once skulk or find themselves indecent,
The great chastity of paternity, to match the great chastity of maternity,
The oath of procreation I have sworn, my Adamic and fresh daughters,
The greed that eats me day and night with hungry gnaw, till I saturate what shall produce boys to fill my place when I am through,
The wholesome relief, repose, content,
And this bunch pluck’d at random from myself,
It has done its work—I tossed it carelessly to fall where it may.
Walt Whitman
Marguerite Yourcenar
"Nikad nećeš znati da tvoja duša putuje
mojim srcem, nježnim, usvojenim srcem,
i da ništa, ni vrijeme, ni druge ljubavi, ni godine neće učiniti da nijesi postojao.
Da je ljepota svijeta uzela tvoje lice, da je malo tvog glasa ušlo u moje pjevanje."
Marguerite Yourcenar
Srđan Valjarević
Trudim se da ne tupim
Pešačim oduvek, nemam automobil, nemam bicikl, i oduvek sam voleo da pešačim. Ja sam pešak. To nije u nekoj velikoj vezi sa sportom, ali sigurno je da na izvestan način odredi i neki način života i gledanja na grad, ulice, druge prolaznike, zgrade, kuće, drveće, sve ono što čini taj život napolju. Drugačije prolazi vreme, i na drugačiji način, sigurno. I to je potpuno suprotna pozicija od ove druge koju ste naveli, koja je statična, najčešće nepomična, iako pijana, da tako kažemo. Ali i tako vreme prolazi na neki drugačiji način. Može da bude zanimljivo i tako. Meni više nije, bilo mi je dovoljno.
Srđan Valjarević
Jagoda Iličić
Epitaf
Dolaze vremena
u kojima se neće znati
što smo.
Kupovat ćemo srca po kioscima
i umetati ih u nas,
kad se sami od sebe
budemo rađali.
Treba pamtiti
dok postoje
zelen list
i kap vode,
klesati u kamen
neka se zna,
da nije uvijek tako bilo.
Jagoda Iličić
Rilke
God speaks to each of us as he makes us,
then walks with us silently out of the night.
These are the words we dimly hear:
You, sent out beyond your recall,
go to the limits of your longing.
Embody me.
Flare up like a flame
and make big shadows I can move in.
Let everything happen to you: beauty and terror.
Just keep going. No feeling is final.
Don’t let yourself lose me.
Nearby is the country they call life.
You will know it by its seriousness.
Give me your hand.
Book of Hours, I 59
“Go to the Limits of Your Longing” from Rilke’s Book of Hours: Love Poems to God.
Wislawa Szymborska
Malo o duši
Duša se ima.
Niko je nema neprekidno
i zauvek.
Dan za danom,
godinu za godinom,
može se živeti bez nje.
Ponekad samo u ushićenjima
i strahovima detinjstva
gnezdi se na duže.
Ponekad samo čudeći se,
što smo stari.
Retko nam asistira
pri teškim radovima,
kao što su pomeranja nameštaja,
vučenje kofera.
ili krstarenje putevima u tesnim cipelama.
U vreme popunjavanja anketa
i seckanja mesa,
po pravilu, ima izlaz.
Od hiljadu naših razgovora
učestvuje u jednom,
i to ne obavezno,
jer više voli da ćuti.
Kada nas telo jako zaboli,
tiho napušta dežurstvo.
Izbirljiva je:
nerado nas vidi u gomili,
gadi joj se naša borba za bilo kakvu dominaciju
i žestina gramѕivosti.
Radost i tuga
za nju nisu različita osećanja.
Samo kroz njihovu povezanost
ona je s nama.
Možemo da računamo na nju
kada ni u šta nismo sigurni,
a za sve smo zainteresovani.
Od materijalnih predmeta
voli satove s klatnom
i ogledala, što revnosno rade
i kad ih niko ne posmatra.
Ne kaže odakle dolazi
i kada će ponovo nestati,
ali očigledno očekuje takva pitanja.
Čini se:
kao što je ona nama,
i mi smo njoj
za nešto potrebni.
Wislawa Szymborska
Ratko Petrović
Neke ljudine davno,
(ne mašući nikome)
u znoju, muški,
ko da ljubav
vode s čelikom,
pravile su ovu prugu:
da
njome
odeš…
jednosmerno neko
veče
I još malo posle,
u čekaonici,
naslonjen na vrata
mirisaću na kišu,
mirisaću na provinciju,
na pokisle stihove
i pomalo previše
na bife…
I kad te sasvim
ne bude bilo
da ipak
istrčiš iza ugla
zadihana,
i s bukom u grudima,
kao da hiljadu preplašenih
gugutki poleće
sa varoške katedrale…
Dignuću kragnu,
kao sidro,
zgužvaću osmeh,
malo nakriviti kačket
i pogled
da zaklonim lice,
u prolazu…
Prolazu,
kraj svih ovih
,,ostajućih”
oko mene.
Ratko Petrović